DEADLINE

PIŠE JELENA VELJAČA: ŠTO TOČNO ZNAČI OSTANI DOMA? To svakako nisu tajni susreti u zamračenim kafićima i kršenja pravila samoizolacije

Zagreb, 300418. Jelena Veljaca, producentica, scenaristica i glumica.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Desio se i najgori od svih trendova - judgement day. Moramo biti odgovorni i oprezni, ali i razumjeti. Jer osuda onih koji ipak sjednu na klupicu s prijateljem  je jednako toksična

Što to točno znači #ostanidoma? Ima nas koji smo to, kao što je rekla moja divna kolegica, majka troje djece, shvatili doslovno (što nije posebno čudno, jer je hashtag vrlo jasan i prilično nedvosmislen), pa smo ga preveli kao potpuni zatvor. Moja se kolegica dakako našalila zamišljajući kako se mnogi zaključavaju u podrume, ne samo sebe već i svoje bližnje, pokušavajući napraviti fizičku barikadu protiv virusa. Drugi, pak, čini se, #ostanidoma doživljavaju samo kao popularni hashtag za Instagram, koji lupe na najbolji selfie dana, a zatim odu odrolati krug po i dalje previše napučenom Jarunu. Postoji i srednja struja, kojoj, umišljam si, pripadam - ona koja je u socijalnu karanetnu krenula nešto prije nego što je ista proglašena, izvlačenjem djeteta iz vrtića, zabranom kontakata s roditeljima koji su oboje rizična skupina, i paranoidnom dezinfekcijom varikinom (u međuvremenu sam popustila oko toliko rigidnih mjera i koristim običan sapun i vodu).

No u tri tjedna od kad ovaj užas od kojeg se nikad nećemo do kraja oporaviti, i koji će se, sad je već razvidno, ugraditi u naš identitet kao ključno objašnjenje nekih trauma, reakcija, raspada određenih veza i loših trenutaka roditeljstva kojih ćemo se kasnije sramiti, te pijano urlati na obiteljskim ručkovima za desetak godina: - Bila je korona, bili smo u izolaciji, a ti si išao u internet školu koju sam ja pohađala zajedno s tobom!, desio se i najgori od svih trendova: judgement day. Iako su mi društvene mreže zamijenile život u trenutku kad je postalo razvidno da nema večera, nema druženja, nema šetnji, nema zagrljaja, nema držanja za ruke, nema smijanja na šankovima, nema dječjih rođendana u igraonicama, nema tješenja s ljubavnicima usred noći, nema života kakvog smo poznavali, toliko su mi postale uteg u trenutku kad su krenuli statusi jedne kolone protiv druge. Koji debil ne razumije što znači #ostanidoma?!

Umrite kreteni, da se barem svi zarazite! Ili: ja NE planiram prestati ići na svoju meditaciju kraj orgulja mora jer onak Covid-19 je samo obična gripa i osim toga u Africi umre više djece od gladi nego od ovoga od čega ionako samo umiru stari i nemoćni, a za njih me boli kiki! Mislim da je u trenutku kad dr. Markotić najavljuje da ćemo barem još tri tjedna živjeti u ovakvim uvjetima, a ministar Božinović daje naslutiti da će nam i generalna budućnost potencijalno izgledati tako da će se u pravilnim sinusoidama izmjenjivati ovaj pakao karantene i lagano oslabljivanje mjera (ne znam što to znači, a vjerojatno ne zna ni on - smjet ćemo kupit rezano cvijeće jedan vikend, a drugi vikend ćemo biti zaključane mumije?), moramo prihvatiti da nitko od nas ne zna točno kako spasiti svijet.

Možemo raditi najbolje što znamo - to svakako nisu tajni susreti u zamračenim kafićima, to svakako nisu boćarski turniri (jednom sam šećući psa svjedočila u potpunom šoku jer su sudionici svi bili rizična skupina), i to SVAKAKO nisu kršenja pravila samoizolacije, ali nisu, bogami, ni osuđivački militantni napadi na ljude koji odlaze u dućane, čak i ako su starije životne dobi (možda nemaju obitelj, možda im je obitelj u Irskoj - štoviše, vrlo vjerojatno im je obitelj u Irskoj), to nisu napadi na ljude koji hodaju bez zaštitnih maski (nije ih bilo za nabaviti a i konstantno kolaju različite informacije o tome čemu one zapravo služe), to nisu ni napadi na ljude koji stave malo dijete u auto i voze se po gradu dok gutaju suze jer je to sada #novonormalno za njihovu obitelj, to svakako nisu napadi na majke koje se ne snalaze s novim sistemom školovanja, to svakako nisu ni napadi na one koji su, tren nakon potresa u Zagrebu, u pidžamama otišli nekom svom - pa bila to i svekrva, prijateljica, netko blizak na drugom kraju zemlje. Ne, nisu namjerno potencijalno širili virus, nisu neodgovorne budale, nisu manijaci, i znaju pročitati Instagram oznaku #ostanidoma. Ljudi su, zbunjeni, kao i svatko od nas, ljudi, uplašeni, nesigurni, i nejasno im je, pardon, nejasno nam je kako se najbolje ponašati i kako, što je možda i bitnije istaknuti, kako pomiriti svoje individualne strahove, dileme i sumnje, i ono što nam stožer govori tjednima.

Ostati doma, da, naravno, nemojte ni slučajno pomisliti da sam blizu Pernarovog ludila (koje sam, s ponosom govorim, prijavila kao terorizam timu Marka Zuckerberga jer smatram da je izvan svake pameti da u ovom povijesnom trenutku netko tko je saborski zastupnik u javnom prostoru propagira neposluh i anarhiju koja bi ljude mogla koštati zdravlja i života, a Hrvatsku približiti, strah me to i napisati, talijanskom scenariju), ostati doma - svakako. Koliko god me kao majku boli srce jer mi dijete nije na zraku, ne druži se sa svojim vršnjacima, i koliko god joj ponekad ne mogu dati količinu druženja koje bi joj moglo nadoknaditi život kakav je poznavala do sada, koliko god me strah kako će bez sunca, bez kretanja, koliko god se pitam stvaraju li se pred mojim očima neizbrisive traume na njezinoj duši, toliko sam i dalje, tvrdoglavo, restriktivna prema tome da: ne, ne smije ni u park koji dijeli samo nekoliko stanova, da ne, ne smije kod najbolje prijateljice s kojom smo maltene živjeli do sada, i ne, ne smije zagrliti baku koju voli najviše na svijetu. Ali, odemo u šumu na pola sata.

U diskurs nam je ušao izraz “dolaze ljudi, mama, moramo držati razmak” dok šećemo psa. Pita me smije li zagrliti drvo, ali i dalje izlazimo na zrak. Odlazim u dućan rijetko, bez djeteta, odjevena poput nekog hipsterskog wannabe astronauta (kirurška maska koja ničemu navodno ne služi ali #psihološkimomentforever, rukavice, sunčane naočale), ali, s druge strane, kupila sam i boje za pisanice i stajala sam dva metra od svoje prijateljice slušajući njezinu ljubavnu muku. Danas sam u dm-u pogledala blagajnicu i skoro zaplakala zadivljena njezinom hrabrošću. Ali jednako sam tako pogledala i ženu koja je “krivo” nosila masku, i majku koja je gurala dijete u kolicima oko Kaptol centra. Tko zna, da nije izašla, možda bi bila u Vrapču. Da nisu boćali, možda bi umrli od tuge ili vlastite ruke. Moramo biti odgovorni, moramo biti oprezni, moramo, prije svega, prati ruke i ne dodirivati se, ali osuda, osuda onih koji ipak sjednu na klupicu (koje se ja panično bojim) s prijateljem (metar na otvorenom!) je jednako toksična. Moramo se paziti, upozoravati, ali i razumjeti. Unatoč svemu, kažu nam da smo najbolji u ovoj borbi protiv nevidljivog neprijatelja. Ako je to naš hrvatski superpower, kažem nešto što nikad nisam napisala: ponosna sam što sam Hrvatica.

Izdvajamo