DEADLINE

PIŠE JELENA VELJAČA Uskoro ćemo od Capaka, čini mi se, tražiti i provjeren recept za knedličke od griza i biti ljuti na njega ako ispadnu tvrde

Možda smo na mjestu gdje nema magičnog ispravnog jednoznačnog odgovora, ni oko kabine, škole, kontakta, budućnosti
Jelena Veljača
 Marko Todorov / CROPIX

Navodno je izuzetno opasno oblačiti majicu ili haljinu preko glave, pa će nas zabrana isprobavanja odjevnih artikala prilikom ovog prvog kruga relaksacija mjera a istovremeno prilikom shoppinga spasiti od potencijalne ali očito vrlo moguće zaraze Covidom-19. Ne mislim da itko bolje od epidemiologa razumije ostavljaju li nečije pune usne sklone slinjenju nevidljiv trag na pamučnoj majici, ne mislim ni da itko bolje od epidemiologa zna jesu li opasnije majice od viskoze ili organskih materijala, ali čini mi se da je možda mrvicu bespotrebno da baš gospodin Capak, stručnjak u kojeg, oprostit ćete mi sada na kolokvijalnosti, odabrat ću taj stil opuštenosti teksta radi, jer malo opuštenosti nam, složit ćete se, treba, uz Vilija, Alemku i Davora, gledamo kao u boga, objašnjava kako je oblačenje majice preko glave toliko opasno da se majica mora držati u karanteni. Zašto uopće shopping, čujem dežurne hejtere? Pa ono, osim tisuća ljudi koji žive od tog posla, želja za uređivanjem i ljubav prema lijepom su naprosto ljudske potrebe, osnovne čak, rekla bih. Naime, tako se nekad, ono ako si baš talentiran, desi i umjetnost, iz te potrebe. I pozdravljam trend da svi jako volimo umjetnost jer nas spašava u karanteni, ali se baš ne spominje kako će se ona izvoditi, iako bi mogli debatirati i oko toga ima li smisla puko ispunjavanje kurikuluma bez umjetnosti, ali školstvo je samo po sebi dovoljan izvor zbunjenosti. Tko će ići u školu, i zašto, i jel to fer, ima li to sve skupa smisla. Znam da zvuči nevjerojatno da roditelji odlučuju hoće li djeca u vrtić ili školu, ali nije li sve skupa što se dešava bizarno i nevjerojatno? Danas sam bila na placu i to je zaista kao francuski avangardni film koji, istina, nikad ne bih uspjela pogledati do kraja. Čak i pleksiglas kocke iza kojih se skrivaju artičoke drže razmak. A u njima stoje jadni izbezumljeni ljudi. I kupci odjednom više ne pitaju jel krumpir mlad ili star, talijanski ili naš, već imamo potrebu kupiti baš sve, samo da im pomognemo, ljudima koji se znoje okruženi tom plastikom, i koji gledaju u nas kao u dašak života u koji su vjerovali prije no što nam ga je virus koji je navodno skočio iz šišmišove juhe na čovjeka oduzeo.

I gospodin koji prodaje na tren zaboravi da je dodir u zadnja dva mjeseca postao najveći neprijatelj čovječanstva od nuklearne katastrofe, pa se zaleti i rukom doda curici komadić mrkve, a ja se pitam, dezinficirana na ulazu od strane pristojnog gospodina koji mi je rekao da se okrenem niz vjetar da mi dezinficijens ne uđe u oči, dal da skačem između curice i poklonjene joj mrkve, ili da dopustim komadić ljudskosti, pa nek sve ide dođavola, i pitam se, uz pogled na srušenu katedralu (set dizajner tog filma dobio bi kritiku da pretjeruje u banalnom prikazu katastrofičnosti trenutka), pitam se koja je točno mogućnost da dobijemo Covid od mrkve, i istovremeno molim Boga da nitko to ne pita Krunoslava Capka, jer čovjek stvarno, ali stvarno ima pametnijeg posla. I dok stojim nasred tog dijela Dolca koji se sad naziva placem ali zapravo izgleda kao kompjutorska igrica u kojoj su nagrada divlje šparoge, postaje mi posve jasno da nitko ništa ne zna, ni što nas je snašlo ni kako će to završiti, i preplavi me spoznaja da svi uključeni u Hrvatskoj rade najbolje što mogu, i da smo doista sretnici, jer dok s jedne strane roditelji postaju alkoholičari zbog 24/7 s djecom i online nastave, jer, budimo posve iskreni, u školu sada idu roditelji a ne djeca, ili u najboljem slučaju roditelji s djecom, (dobro, i zatvorenosti, i izolacije, nećemo za alkoholizam kriviti samo online nastavu), s druge strane paničarimo jer nemamo pojma hoćemo zbog ikakve relaksacije ubit nekoga koga volimo, ipak imamo, kao nacija, dobre rezultate.

A onda opet - rezultate čega? Zdraviji smo od drugih država, da, ali ljudi postaju tajne službe, otkrivaju ne samo sklonost već i uzbuđenje prema osudi i prokazivanju. I nisam više sigurna nije li taj manevar ljudske psihe jednako užasan i opasan kao i neki virus. To cinkanje, raskrinkavanje, ta igra poznata iz nekih prezrenih režima - imaš li ti Židova u podrumu, grliš li se s bakom, viđaš li se s nekim tko nije dio kućanstva, i ta “tko je bolja osoba” igra, onaj tko je otišao u Maksimir ili onaj koji nije otišao u Maksimir, pa te okrutne nabrijane analize Capkovih odgovora oko toga kako se odijeva majica i jesu li biciklisti i trkači sebične osobe koje nas sve ugrožavaju, a, osim toga, i ta suluda pitanja tko njih, stožer, jel, uostalom, frizira, kad su tako uredni, i zašto ne hodaju kao Tom Hanks u onom filmu kad završi sam na otoku, to bi bilo autentično, zapušteni i suludi. Zašto ne pate kao i svi mi s kurjim očima i grubim petama s kojima ne možemo ljubavnicima u krevete jer nisu ljubavnici muževi da podnose grube pete za malo seksa. Dobro, šalim se, dakako, tko sada normalan ima ljubavnike u vrijeme pandemije, ljubav, kakva gorda riječ a još odvratnija misao, i, još gore, naravno, kome je sad stalo da mu netko drugi riba pete i izvlači kosu, to sada zbilja nije najvažnije.

Zdravlje je najvažnije, ali, s obzirom da se i od gladi umire a i započinju građanski ratovi, onda je najvažnija ekonomija, a kad roditelji rade, djeca negdje moraju biti, pa će biti u školama i vrtićima, ali samo oni koji žele, moraju i stvarno moraju. Osim zdravlja i ekonomije, koji se neobično pobijaju kad je u pitanju što činiti da bi ih održali, svi znamo što je najvažnije u Hrvatskoj - Crkva, Bog i misa i uskoro smo tamo, zajedno u molitvi, a kad to bude legalno, sve će biti konačno na mjestu. I dok Lena jede mrkvu, sjetim se kako je neki građanin poduzetnik u Facebook grupi koja se zove nešto kao Poduzetnici u Hrvatskoj (ne mogu puno o istoj napisati jer od poduzetničkog duha manje imam samo talenta za oribati si pete i napraviti frizuru sama) pitao zašto su dopuštene mise a ne i masovnija vjenčanja. Jel dovoljno da mu napišem: pa istina, to dođe na isto, svadba i molitva bogovima, sve je to jednaki pucanj u prazno i neopisiva iracionalna vjera u ljubav, ali, nisam stigla, jer su drugi članovi krenuli o tome kako Capak to nije dovoljno dobro objasnio, što me nasmijalo jer ćemo od Krune, čini mi se, uskoro tražiti i provjeren recept za knedličke od griza i biti ljuti na njega ako ispadnu tvrde. Naime, čak ni Krunoslav Capak, u kojoj god stranci bio, ako je uopće u ijednoj, ne može detaljno objasniti kako se isprobava majica i kako će se ubuduće jesti u restoranima a da bi se istovremeno spasila i ekonomija i naše zdravlje. Nitko to trenutno ne može, ni taj Bog kojem ćemo se svi zajedno pomoliti, nitko nam ne može nepogrešivo i točno reći što ćemo sad, i kako bismo trebali, i iako razumijem i to da ljudi vole da im se kaže i da postoje stroga i jasna pravila kojih se moramo držati da Sumamed počne djelovati, Sumameda za ovo - nema. Koliko god puta pitali Alemku možemo li ipak izliječiti i Covid i ekonomiju istim. Kao čovječanstvo, možda smo na mjestu gdje nema magičnog ispravnog jednoznačnog odgovora, čak ni oko kabine, a kamoli oko škole, putovanja, dodira, kontakta, budućnosti. To je zastrašujuće, i frustracija i bijes zbog toga što živimo u nepoznatom je posve prirodna, ali treba uvijek, ali uvijek imati na umu da smo ljuti na situaciju u kojoj se nalazimo, a ne na konkretnu osobu, na Krunoslava, premijera, ili nekoga tko je zagrlio svoju baku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. prosinac 2022 06:57