Lik i djelo čovjeka pod imenom Marko Skejo hrvatskoj su se javnosti prvi put razotkrili u travnju godine 2014. Tog aprila, u Splitu je na kazališnom festivalu gostovala predstava “Naše nasilje i vaše nasilje” režisera Olivera Frljića. Kako se o toj predstavi proširio glas da je bogohulna, splitski su klerikalni i nacionalistički krugovi organizirali neuspjeli pokušaj protestnog bojkota. Okupili su se ispred teatra, dio ih je ušao u dvoranu, htjeli su sabotirati predstavu, ali ih je gledateljstvo utišalo.
Te aprilske večeri Marko Skejo je prvi put u životu postao one hit wonder. Odjeven sav u crno, s brižljivo njegovanim hitlerovskim brkom, stajao je pred kazalištem noseći natpis “Sotono odlazi iz našeg grada”. I Skeju i isti taj natpis uskoro će Zovak i Sor ugraditi u uvodnu špicu svog Prime Timea. Skejo je bio i među prosvjednicima koji su kupili kartu da bi sabotirali predstavu. Kad je počeo bučiti, izbačen je iz dvorane, a sutra ujutro Splitom je već kružio prikladni vic. Kad se Skejo pobunio zbog ponašanja redara, glasio je vic, blagajnica mu je susretljivo ponudila da mu karte zamijeni onima za operu.
Skejo je tog dana postao one hit wonder. No, reflektori nacionalne javnosti najednom su rasvijetlili ne samo osebujnog “ljubitelja kazališta”, nego i osobu za kojom su se vukli mnogi, lokalno dobro poznati repovi. Skejo je, naravno, od brka do političkog djelovanja prononsirani neofašist. Na dan osnutka NDH on svake godine postrojava svoju pukovniju u ulici u kojoj su njeni pripadnici sveudilj ljude izbacivali iz stanova. Na tom postrojavanju Skejo redovno koristi nacistički pozdrav koji je - kako je sam izjavljivao - “čist kao suza i trebalo bi ga zaštititi zakonom”. A kako taj pozdrav ne bio čist, kad je “Pavelić najveći sin hrvatskog naroda”. Zašto bi se tog pozdrava stidjeli kad je Jasenovac - uputio nas je u problematiku Skejo - bio “logor za tifusare otvorenog tipa”.
No, za pukovnikom koji voli kazalište nisu se vukli samo filofašistički repovi, nego bogme i oni kriminalno-financijski. Tog travnja 2017. novinari su iskopali da je pukovnik u crnoj uniformi uvjetno osuđen na godinu dana zatvora zbog privrednog kriminala, pošto je vlastitu firmu “izbušio” za nezakonito izvučenih milijun kuna. Tako, eto, komunjarski suci progone prave patriote.
Od tog travanjskog teatra u teatru prošle su dvije i pol godine. U te dvije i pol godine, Skeju smo malo čuli i vidjeli. U međuvremenu - međutim - naš je svijet postao uvelike Skejin svijet. ZDS je dospio na spomen-ploču u Jasenovcu, diskurs “otvorene bolnice” uselio se u Glas Koncila i na Laudato TV, o Paveliću biranim riječima govore europarlamentarke, a grad Split diže spomenik dječaku koji je 10. travnja 1947. na Marjan podigao ustašku zastavu. Štošta se promijenilo, no jedno je ostalo isto: Skeji se i dalje lijepe prsti na pare koje nisu njegove.
Ovog tjedna, naime, Marko Skejo i njegova supruga nepravomoćno su osuđeni da su oštetili hrvatsko Ministarstvo obrane za 240 tisuća kuna tako što su nedopušteno davali u podzakup poslovni prostor u vlasništvu tog ministarstva u Zagrebačkoj ulici, točno preko puta splitskog pazara. Skejo je prostor od 80 i kusur kvadrata u najstrožem centru dobio od darežljivog ministarstva za simboličku naknadu od 1400 kuna mjesečno. Prostor je potom raspolovio, napravio dva zasebna ulaza i iznajmio dva novonastala objekta u podzakup, ostvarujući - reklo bi se sudski - “protupravnu korist” na tuđoj imovini. Pritom vrijedi notirati datum kad je pukovnik HOS-a stupio u posjed nekretnine koja je javno, državno dobro. Bilo je to - naime - u listopadu 1996, praktički netom što je rat minuo. Čovjek gotovo poželi da u ovakvim prilikama prisvoji diskurs tako mio i svojstven hrvatskoj vojujućoj desnici.
Dobijem volju da napišem kako je prostor koji “pripada hrvatskom narodu” Skejo ugrabio “dok se krv nije oladila”, dok “mrtvi još nisu pokopani”. Dođe mi volje da podsjetim da je Skejo već tada - prije mirne reintegracije, prije nego što su se izbjeglice vratile, a novi krovovi podignuti - počeo cuclati kost javnog dobra. Živio je od nečeg što je naše, živio sve ove godine, i živio dobro. A pritom je - eto vraga - sve nas kudio, kinjio i prozivao. Svima nama se trsio određivati teatarski repertoar, svima nama je licitirao mjeru patriotizma. Mjerio je kakvoću i količinu domoljublja ljudima koji su sve to vrijeme radili, plaćali porez, prikazivali dobit, plaćali afit, poštovali zakon, vodili pošteno knjigovodstvo i držali prste dalje bilo od javnih dobara, bilo od para tvrtke. Istodobno, on je domoljubno krčmio javno dobro izvlačeći ekstra-profit iz nekretnine koja je dobro ministarstva, dakle državna, dakle moja i vaša.
Jeste li iznenađeni? Pa, nisam ni ja. Ni prvi ni zadnji. Uostalom, sličan je primjer na krajnje suprotnom kraju Hrvatske ovih dana otkrio kolega s portala Telegram Drago Hedl. Ali - akter afere koju je Hedl otkrio kudikamo je slavniji od Skeje: to je general HV-a Đuro Dečak. Još uvijek aktivni general i dugogodišnji protagonist veteransko-parapolitičke scene, kupio je koncem 90-ih za tričavih 12 tisuća maraka razvalinu nedovršenog hotela uz jezero Hercegovac - Ružica Grad kraj Orahovice. S nedovršenim hotelom u vlasništvu propale socijalističke firme nije desetak godina napravio ništa. A onda je 2005. istu nekretninu preprodao gradonačelniku Orahovice za 550 tisuća kuna, iako je vještakinja za grad izradila procjenu da nekretnina vrijedi tek malo više od pola tog iznosa.
Tako je vođa ljutih i razočaranih patriota Dečak lijepo izvarao vlastitu zajednicu, grad, županiju, pa - ako hoćete da budem neukusan - i domovinu. U stečaju propale socijalističke firme nekretninu je kupio podcijenjeno, a onda ju je vlastitom stranačkom i ideološkom pajdašu prodao debelo precijenjeno. Zaradio je deset na jedan. Obogatio se. Ostao je i dalje dični akter javnog domoljubnog života. Gradonačelnik koji mu je to omogućio vladao je i dalje - sve do preklani. Za razliku od Skeje, ni jedan ni drugi neće pred sud, jer je transakcija iz 2005. već u zastari.
To su priče koje - eto - meni padnu napamet kad u Hrvatskoj netko počne licitirati patriotizmom. Kad netko u Hrvatskoj počne glasno zazivati domoljubne vrijednosti, meni napamet padne Thompson koji je bio i ostao mjera patriota, jedino što mu nešto nije bilo milo plaćati porez, i što mu jest bilo milo odlaziti po kuvertu kod Barišića u carinu. Kad mi spomenu gorljive domoljube, meni padne na um Klemm, koji se nekako naglo od šatoraškog stjegonoše premetnuo u koncesionara najpopularnije jadranske plaže. Padne mi napamet Skejo, koji cucla prostor kod splitskog pazara umjesto da taj novac pripadne ministarstvu pa da ono - eto, da opet malo preuzmem “njihov” neukusni diskurs - tim novcem “kupi pancirke” za “naše dečke u Afganistanu”.
Iz svih ovih primjera da se jasno razabrati da ideja lojalnosti zajednici - dakle, ono što se neprecizno naziva “domoljublje” - u Hrvatskoj postoji u dvije forme, kroz dva nepomirljiva koncepta oko kojih se koncentriraju dva jednako nepomirljiva politička plemena. Prva je ona kojoj pripadam ja, a pretpostavljam i vi. To je koncepcija Republike kao političke zajednice građana. To je koncepcija u kojoj se “patriotizam” očituje tako što ćete podići papir s poda u parku, tako što nećete onečistiti plažu, tako što ćete redovno prijavljivati i plaćati porez, što ćete plaćati komunalije i TV pretplatu, što ćete se pridržavati komunalnih i urbanističkih pravila, što nećete u poslu, novcu ili poduzetničkoj aktivnosti učiniti ništa što bi bilo na štetu ili nauštrb javnog dobra. Tako funkcioniraju šutljivi, nevidljivi, “nedomoljubni” Građani.
Drugi je koncept kojem očito pripadaju Thompson, Dečak i Skejo. To je koncept nacije kao krvnog plemena. U tom konceptu, zajednica ne počiva na ideji zakona i legaliteta, nego na ideji epske junačke pravde. To je koncept nacije i države kao hajdučke skupštine u kojoj najveća vucibatina dobije najslasniji komad odojka jer je skalpirao najviše “njihovih”. Taj koncept nacije i države jedina je i dominantna ideologija Hrvatske od 1990. do danas.
I zato se pogrešno snebivati što se u Hrvatskoj stalno vode “ideološki sukobi”. Ne, partizani i ustaše, bijelo i crveno polje, Tuđman i Tito nisu “ideološki sukobi”. Jedini i pravi ideološki sukobi u Hrvatskoj vodi se između dva prije spomenuta koncepta nacije i zajednice. Oko njih je organiziran čitav hrvatski politički pejzaž. Ta dva koncepta zajednice tvore nepomirljivi rasjed, a taj rasjed oblikuje sva naša nerazumijevanja i međusobne zazore, sve ogorčene uzajamne sukobe koji ne samo da se ne smiruju, nego iz dana u dan postaju gorljiviji.
I zato je neki put dobro da takvi kao Skejo postoje. Dobro je, jer je u tih 80 kvadrata u Zagrebačkoj 19 jasno kristalizirana sudbina javnih dobara u skejoidnoj Hrvatskoj. Taj otužni lokal, i taj provincijski filofašistički pukovnik funkcioniraju kao savršeni “case study” - pokazna, školska ilustracija onog o čemu se u ovoj zemlji sve vrijeme radi. Ono što građanska Hrvatska jedino želi i nastoji jest suzbiti “skeje” i istjerati iz svih njihovih “lokala”. To je bitka koju vodi. I koju - nažalost - iz dana u dan naočigled gubi.