StoryEditor
VIJESTI IZ LILIPUTA

Prokletstvo monetizacije zavičaja

U posljednjih 20 godina Split se s otupljujućom zakonitošću ravna po principu “Split je Dubrovnik minus sedam godina”. Kad su dolazile alarmantne vijesti kako povijesni Dubrovnik demografski nestaje i postaje vlastita maketa u mjerilu 1:1, Split je još gajio iluziju da mu se to neće dogoditi. Ta se zabluda pokazala kao - upravo to - zabluda
 Duje Klarić / CROPIX

Prošlog su vikenda građani Hrvatske još jednom odradili svoje glasačko pravo i izabrali novog predsjednike Republike. Državno povjerenstvo sutradan je objavilo je rezultate, a oni koje zanima kako doista diše ova zemlja prionuli su čitati guste i monotone kolone DIP-ovih brojki.

Pošto živim u jedinom gradu u Hrvatskoj u kojem - ovisno o izbornom mjestu - Milanović može dobiti 78 posto (Spinut) ili samo 20 posto (Sirobuja), sa zanimanjem sam zabio nos u izborne rezultate u Splitu i okolici. A onda sam naišao na brojku koja nema baš nikakve veze ni s Kolindom, ni s Milanovićem, ni ljevicom, ni s desnicom, ali brojku koja, bogme, itekako ima veze s ideologijom.

Brojka na koju sam naišao bila je brojka o izlaznosti na splitskom biračkom mjestu Stari Grad, mjestu koje pokriva povijesnu jezgru Splita. A iza suhog reda brojki u DIP-ovoj tablici u Excelu krije se pravi razmjer jedne razvojne zablude.

Prema DIP-ovim tablicama, na izbornom mjestu Stari Grad, na kojem glasuju splitski “Getani”, upisano je samo pišljivih 310 birača. Od njih 310, glasovala su samo 132. Ako vas to baš zanima, među splitskim Getanima pobijedila je Kolinda (71:61) - no, u ovoj priči to je doista najmanje važno. Ono puno važnije je da u povijesnoj jezgri drugog najvećeg hrvatskog grada danas glasa 130 ljudi.

Svima koji i površno prate splitski razvoj, ova brojka neće biti iznenađenje. U posljednjih dvadeset godina Split se s otupljujućom zakonitošću ravna po principu “Split je Dubrovnik minus sedam godina”. Kad su početkom dvijetisućitih nadolazile alarmantne vijesti kako povijesni Dubrovnik demografski nestaje i postaje vlastita maketa u mjerilu 1:1, Split je još gajio iluziju da mu se to neće dogoditi jer ima diverzificiraniju ekonomiju i više institucija, a te institucije nije selio iz povijesnog centra. Ta se zabluda pokazala kao - upravo to - zabluda. Splitske institucije - i to, sramotno, ali istinito, prvo sveučilište - jedva su čekale unovčiti svoje nekretnine u centru, uzeti pare i izmjestiti se na pričuvni položaj. Građani Splita pokazali su se poslovno furbasti. Uglavnom nisu “prodavali didovinu”.

Umjesto toga, izmjestili su se iz centra grada i “didovinu” pustili u optjecaj kao kapitalistički “asset”. Diljem povijesnog centra niknule su tisuće Airbnb-ja, Booking.coma i plavih pločica, brojni lokalni domoroci premetnuli su se u subotnje mjenjače lancuna, a kako je glas o “hipsterskoj Ibizi” postajao globalan, tako se i epidemija plavih pločica stala širiti i daleko nadilaziti UNESCO-ov zvjezdasti prsten. Danas se te i takve modre pločice mogu naći od portuna socijalističkih nebodera pa do bivših mesnica i vinarija. Najveće razmjere, dakako, ta je epidemija zadobila u centru grada, koji gubi 30 posto stanovnika svakih deset godina, s tendencijom ubrzanja.

Pritom je proces spiralan. Kako nestaju stanovnici, nestaju i funkcije koje bi im služile (od urara i frizera do bankovnih poslovnica), a kako se centar pretvara u monokulturni lunapark turizma, tako i preostali stanovnici sve teže izdržavaju suživot s pub crawlom, napom i fritezom, a bez pekarnice i pošte. Riječ je o školskom primjeru spirale smrti, spirale koja - međutim - nije svojstvena samo Splitu. Nemojmo imati iluzije koje su Splićani jednom imali: Šibenik i Zadar nisu ništa doli Split minus sedam godina.

U “cost/benefit” analizi te plavopoločaške pošasti strana “benefita” sasvim je jasna. Apartmanska invazija digla je glavu iznad vode gradu i regiji koja je 90-ih doživjela ekonomski kolaps. Te i takve plave pločice danas su jedini tanani razlog zašto Dalmacija nije opustošena kao Slavonija, a da nije bilo te sitne, rentijerske monetizacije zavičaja, danas ne bi bilo ekonomske razlike između Splita ili Šibenika i - recimo - Travnika ili Tuzle. Ta mala monetizacija zavičaja omogućila je priobalju da preživi propast industrijskih kolosa, platila je nekoj djeci studij, nekim mladim obiteljima prvu nekretninu ili - zašto ne - kartu za Dublin. Ali, jako dobro znamo da svaki “benefit” ima i svoj “cost”, a u slučaju apartmanske eksplozije ta, “cost” varijabla izrazito je složena. Jer, društveni, ekonomski i civilizacijski gubici ovakvog modela turizma kriju se kojekuda.

Na gubitničkoj strani ovog razvojnog modela nalaze se, recimo, svi podstanari - podstanari kojima je danas nalaženje smještaja u priobalnim gradovima jeziva teškoća. Na gubitničkoj su strani nove obitelji, kojima podstanarstvo u Hrvatskoj nije dugoročno pouzdana opcija, ali će se zato pri kupnji nekretnine naći pred bedemom cijena od 3000 eura za kvadrat. Na gubitničkoj su strani i studenti. Još osamdesetih snebivali smo se kad su gazde u Splitu i Zadru od studenata tražili da stan isprazne kad završe ispitni rokovi. Danas se studente na moru ne izbacuje kad završe ispitni rokovi. Ako i nađu stan, iseliti se moraju debelo prije prvog lipnja, dok nastava još traje. Tko god je danas student na moru, svoje akademske obveze ispunja ekvilibrirajući između ljetnih turističkih poslova i grebatorskog “couchsurfinga”.

Na gubitničkoj su strani, naravno, i sami gradovi. Gradovi kao takvi gube stanovništvo, a to se stanovništvo odlijeva u suburbije jeftinih kvadrata poput (splitski primjer) Strožanca, Dugopolja i Solina. Povijesne jezgre su demografski očišćene. Gradovi koje je nekoć Lonely Planet opisivao ushićeno kao “living monuments” više naprosto nisu “living”. Živuće, pulsirajuće urbane zajednice pretvaraju se u estetiziranu maketu sebe samih, ali s dodatkom tutnjećeg techna i užeglog ulja iz nape.

Na gubitničkoj su strani, međutim, i preostali stanovnici tih gradova. Jer, turistička masa koja se slijeva u njihove portune i kvartove zahtijeva hendlanje. Ona traži više parkinga, više deponija, više smetlara, više strujnih instalacija, više pročistača, više ulaganja u ceste i nadvožnjake. Kako se hrvatska kunktatorska politika jako ustručava taj teret porezno nasloniti na iznajmljivače, onda taj teret solidarno pada na sve. Da bi hendlala tu ljudsku masu, lokalna će politika taj novac uzeti - kome? Tebi i meni. Uzet će ga vrtićima, pjevačkom zboru, uređenju parka, umjetničkoj udruzi. Osiromašit će ionako napadnutu kvalitetu života vlastitih građana da bi tim novcem pratila neodrživi razvoj.

Kako stati na rep toj socijalnoj, urbanoj, ekonomskoj, demografskoj Caulerpi taxifoliji? Možda porezima? Ali - toga se hrvatska kukavička politika ustručava. A možda primjenom jedne druge ideje, ideje koja se epidemijski širi Europom od Barcelone do Berlina? Ideje koja ima jedno nezgodno svojstvo jer zvuči baš onako - bljak - komunjarski? Da možda izvadimo iz naftalina taj prezreni kidričevski pojam i pokušamo s, recimo, planiranjem?

Čini se da je dotle došlo da čak ni HDZ više ne može zaobići taj nemili ždanovljevski koncept. Jer, kako su izvijestili mediji, ministar turizma Cappelli najavio je novi zakon koji će omogućiti gradovima i županijama da zaustave otvaranje novih apartmana. Taj Cappellijev prijedlog prvi je orno i objeručke podržao gradonačelnik Dubrovnika Franković, u čemu ima svojevrsnog cinizma jer je taj isti Franković gorljivi pristaša Majke Svih Apartmanizacija - one izraelske na Srđu. Ostali priobalni načelnici Cappellijevu su nabačenu ideju zasad prešutjeli, očito ustrašeni kako bi na to reagirala njihova izborna baza. No, Cappellijeva ideja da hrvatski gradovi imitiraju Barcelonu naišla je zato na žestoku reakciju iz nekoliko različitih interesnih i ideoloških smjerova.

Napao ju je dio priobalnih zelenih, koji ionako već dugo gunđaju kako se privatni iznajmljivači planski difamiraju, a sve na korist velikih hotelskih tvrtki koje žele njihov dio kolača (u čemu ima ponešto istine). Druga instanca koja je napala ideju su, očekivano, udruge iznajmljivača. Treći smjer napada je, pak, neskriveno ideološki. Dio tvrdo liberalnih komentatora odmah je konstatirao da “Plenković kopira Marxa kojeg je obradio u maturalnom radu” jer “što će nama lokalna vlast govoriti što ćemo raditi sa svojom nekretninom?” Pritom je taj argument besmislen, jer u svakom ozbiljnom organiziranom društvu “vlast” uređuje što ćete raditi sa svojom nekretninom ili pokretninom.

Auto može biti stoput vaš, ali to ne znači da smijete voziti po pješačkoj zoni. Ne možete srušiti baroknu palaču na Stradunu ako je i stoput vaša, ako to ne dopuštaju konzervatori. Tako “vlast” može usmjeriti i način na koji koristite vlastitu nekretninu, ako je to u širem javnom dobru - dobru građana, podstanara, studenata, pa i dobru održivog turizma. Takva ruka razborite kontrole nad vlasništvom način je na koji su funkcionirali svi povijesno uspješni oblici kapitalizma - uključujući, da krenemo od bližnjih, Dubrovačku i Mletačku Republiku.

Pitanje apartmanskog “numerus claususa” - ukratko - jako je važno pitanje. To je pitanje koje temeljno usmjeruje razvoj istočnog Jadrana. To je, ujedno, i imanentno ideološko pitanje. Jer, ideologija se ne raspoznaje po odnosu prema Titovu kipu. Ideologija se raspoznaje po odnosu prema privatnom i javnom, vlasništvu i kontroli nad vlasništvom, prema vjeri u tržište i vjeri u regulaciju. To su teme koje bi trebale filtrirati one lijeve i one desne. Ali - ni lijevi ni desni u Hrvatskoj, čini se, to još nisu doznali.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. lipanj 2020 22:47