Nobelova nagrada, san svakog književnika koji drži do sebe, ove godine neće biti svečano dodijeljena. San koji se ostvario Mariju Vargasu Llosi, Josifu Brodskom, Orhanu Pamuku, Gabrielu Garciji Marquezu, ali ne i Vladimiru Nabokovu, a zasad ni Harukiju Murakamiju, nakrivio se poput pijane lađe i nestao na horizontu. Uvijek se mnogo pričalo o nagradi i napeto se očekivala. Vijest bi obično odjeknula poput groma na frankfurtskom sajmu knjiga. Naravno, bilo je i onih, povlaštenih, koji su ime dobitnika znali unaprijed.
Jedan je od njih navodno Jean-Claude Arnauld, prominentan švedski intelektualac i fotograf, suprug članice Akademije, poetese Katarine Frostenson, koji je tom informacijom po svoj prilici trgovao. I ne samo što je trgovao, nego ga je dvadesetak žena prijavilo za seksualno zlostavljanje.
I ne samo što je osumnjičen da je seksualni manijak, nego su on i njegova supruga vodili uspješan klub u kojem su redovito ugošćavali nobelovce, a koji je financirala Akademija. Prihodi tog kluba, kako stoje stvari, išli su njima u džep. Ukratko, kao i toliko drugih stvari na ovome svijetu, Nobelova nagrada je korumpirana, uprljana, diskriminirana. Tu ni švedski kralj ne može pomoći.
Doduše, ništa od navoda još nije potvrđeno, a najmanjim bih smatrala grijeh švedske pjesnikinje ako je njezin suprug doista bio seksualni manijak. Žena to nije trebala znati. No tu su kladionice, klub, nekakvi prostori Akademije koje su oni koristili za vlastite potrebe i slično. Donedavno, razgovori koji su se vodili o nagradi bili su “zašto baš on”, zašto Bob Dylan, a ne Leonard Cohen, i tako dalje. Ne može se tvrditi da su tijekom godina Nobela uvijek dobivali samo najveći literati.
Bilo je tu i istaknutih političkih aktivista spornog književnog talenta, no time već zalazimo na teren rasprava o tome ima li književnost pravo udaljiti se od svijeta i služiti sebi samoj. I je li dovoljno dobro “samo” pisati, a ne osviješteno i angažirano pisati? Može li uopće jedno bez drugoga? Sve te uzvišene, platonističke rasprave padaju u sjenu novinskih naslova: pranje novca i seksualni skandal.
Namjerno seks stavljam tek na drugo mjesto. Ne mogu kriviti Katarinu Frostenson što joj se muž iza leđa nasilno ubacivao drugim ženama. To nju čini samo još jednom žrtvom. Doduše, ona ga je mogla podržavati u takvom ponašanju, no teško je zamisliti takvu ženu koja pritom s još nekoliko biranih intelektualaca odlučuje o Nobelovu laureatu. Za trenutak su prestale priče o tome bi li Nobela trebao dobiti Philip Roth. I ne bi li Roberto Calasso bio primjeren kandidat s obzirom na sve što je napisao.
Međutim, Roberta ne znamo po političkom aktivizmu, nego “samo” po knjigama, golemim povijesno-filozofskim tomovima u kojima objedinjuje mit, mistiku, znanje kakvog više nema na svijetu, istočnjačku mudrost i grčku filozofiju. Ni manje ni više.
Ne znam je li aktivan na Instagramu. Možda čak i nije čuo za Kim Kardashian. Svakako, teško da je obaviješten o bivšem dečku Meghan Markle, nekom zgodnom tipu za kojeg se ova ipak nije udala. I dok se cijela galaksija, niknula iz Gutenbergova davnog izuma, mrvi u prah i kao da se spužvom brišu vrijednosti nastale na temelju debelih, prašnjavih knjiga, onih istih oko kojih se fratri u “Imenu ruže” Umberta Eca ubijaju i dok se nakon raspadanja srednjovjekovnog kurikuluma temeljenog na Aristotelu i Tomi Akvinskom još uvijek sporimo oko toga što bi bio kurikulum današnjice, seksualni skandal u Švedskoj pretvorio je čak i taj, donedavno velik i značaj događaj, tek u nakupinu riječi, u vijest: “seks”, “novac”, “gubitak autoriteta”, “nemoć”, “odustajanje”, “privremeno obustavljanje”. I kraj.
Naravno da će se nagrada resetirati, bit će opet ugledna i važna, ili neće. I sami znamo da je svaki scenarij moguć, pa čak i taj da Donald Trump postane američki predsjednik, a Kevin Spacey bude izbačen iz serije “House of Cards”, u kojoj je utjelovio možda najstvarnijeg američkog predsjednika u povijesti. Zbog seksualnog skandala.