U četvrtak, dan po Velikoj Gospi, internetska su glasila širom regije objavila vijest o svečanom dočeku sportskog reportera HTV-a Drage Ćosića u rodnom Tesliću. A na sam je blagdan nekoliko kilometara dalje, na brdu Kondžilu, svetu misu slavio i propovijedao pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar. Kada je vidio koliko mu se ljudi našlo na dočeku, Ćosić je, kako se čulo na priloženoj amaterskoj snimci, poneseno uzviknuo: “Dobra večer, začepite uši, sad ću biti prost: Jebote, koliko nas ima!” Tu činjenicu, i taj istinski ganutljiv trenutak, mogao je zahvaliti dvjema okolnostima: prvoj da je ljeto i sezona je godišnjih odmora, kad se na sve strane po Bosni iz Europe spusti dijaspora koju sačinjavaju etnički očišćeni stanovnici iz svih bosanskohercegovačkih krajeva, i drugoj da je jučer bila Velika Gospa i da bivši svijet iz okoline Teslića, iz Komušine Gornje i Donje, obično traži načina da se baš na taj dan nađe tamo gdje je nekad bio.
Bošnjački mediji u Sarajevu uglavnom su se usput narugali Ćosiću i onima koji su ga u Tesliću dočekivali. Mediji iz Republike Srpske događaj su tretirali iz daljine, baš kao da se sve ovo zbiva u Tanganjiki, a ne u rođenom im entitetu. Hrvatskim, pak, medijima sve ovo i jest Tanganjika: znaju tko je Ćosić, znaju da je Bosanac, imaju pojma i gdje se ta zemlja nalazi, ali o Komušini Gornjoj i Donjoj, Kondžilu i Gospi Kondžilskoj, o drevnoj srednjovjekovnoj župi Kuzmadanj ne znaju ništa, kao ni o tome da su tu do 1991. živjeli Hrvati, oni isti koji sad ljeti navraćaju. Sve je to za njih, kao i za srpske Srbe, jedna velika Tanganjika. Za Ćosića, međutim, nije. U tom svom govoru, koji me ganuo premda nisam iz Komušine, niti sam ikad bio na Kondžilu, rekao je tako i ovo: “Lijepo vas je i divno vidjeti. Hvala Bogu na ovoj prekrasnoj tradiciji da se družimo, da se naša djeca upoznaju, razmjenjuju adrese, uz Facebook, Instagram i sva moguća pomagala.”
Kako tuđe rane ne bole, niti nas se progonstva drugih imalo tiču, tako su ove riječi zvučale jednako smiješno i iz Sarajeva, i iz Beograda, ali i iz Zagreba. Jedni ih nisu shvatili zato što to ne žele, jer su samo za sebe zakaparisali ulogu žrtve, dok drugi i treći naprosto ne razumiju o čemu je tu riječ. Zašto taj čovjek trabunja o fejsbucima, instagramima i svim mogućim pomagalima? Evo da čujete: zato što njegov zavičaj, kao i taj silni svijet što ga je dočekao, postoji još samo u virtualnom obliku, na društvenim mrežama i za ljetnih godišnjih odmora. Uskoro više neće biti ni toga. Kad generacije odraslih iz 1991. odu u mirovinu, neće više dolaziti. Pomrijet će preostala katolička starčad u Tesliću i Komušini, a djeca i unuci iz dijaspore neće više navraćati, jer ovo nije njihov zavičaj, niti je njihov svijet. Tako će nestati i Kondžila, a hodočašća Gospi Kondžilskoj pretvorit će se u folklornu činjenicu iz povijesti jednoga nestalog naroda.
Bio je to, pretpostavljam, emocionalni vrhunac Drage Ćosića. Trenutak u kojem je mogao pomisliti da to njegovo što radi ima nekog višeg smisla. Samo dvadeset dana kasnije naći će se negdje pri samom dnu, usred afere s tapkanjem ulaznica za završnicu Svjetskog prvenstva u Rusiji. U četvrtak 6. rujna na Hrvatskoj televiziji navodno mu je već bio pripremljen otkaz. Dvadeset dana ranije, vijest o dočeku u Tesliću su na internetskom portalu HRT-a zaključili riječima: “S obzirom na brojne oproštaje nogometaša od nacionalne vrste nakon spektakularnih dočeka, možemo se samo nadati da slično neće napraviti i cijenjeni komentator HRT-a.”
Dok se prije dvadeset dana o Dragi Ćosiću govorilo kao o legendi, “jednom od simbola Vatrenih”, kao o onom koji je “svojim komentarima uveseljavao naciju”, danas on ne samo da je izvrgnut javnom preziru i sramoćenju, nego se najednom od simbola Vatrenih pretvorio u simbol onoga najgoreg na Hrvatskoj televiziji.
K ao da je Drago Ćosić tvrdio da nije postojao ustaški logor smrti u Jasenovcu, kao da je on u emisiji TV kalendar slavio herojstva hrvatskih legionara u obračunima s azijatsko-komunističkim hordama kod Staljingrada, kao da je on na Dan antifašističke borbe emitirao emisiju o junaštvima ustaških zrakoplovaca i kao da je on od HTV-a načinio televiziju pred kojom se kad plaćaš mjesečnu pristojbu osjećaš kao rođak na smrt osuđene i pogubljene osobe kojoj sad država šalje račun za potrošeni metak. Ništa od svega toga Drago Ćosić nije radio.
On je samo navijao u mikrofon, umjesto da se bavi poslom sportskog reportera, i samo je malo potpirivao šovinizam, čime je, čuli smo, “uveseljavao naciju”. Recimo, na sve je strane bila citirana ona njegova pasja dosjetka za vrijeme utakmice s Argentinom: “Messi se vraća kući!” Zbog nje bi negdje u civilizaciji bio premješten na neki drugi posao, tamo gdje njegove glasno iznesene misli ne bi mogli čuti milijuni gledatelja tobože javne televizije.
Meni je, pravo da vam kažem, Drago Ćosić djelovao mnogo mudrije, pametnije i ljudskije od svih tih takozvanih novinara i još takozvanijih urednika Hrvatske televizije, onih iz Informativnog programa, a pogotovu iz programa kulture.
Djelovao mi je, recimo, neusporedivo gospodstvenije i razumnije od Vlatke Kolarović, koja se one večeri kada je u Zagrebu dočekivana nogometna reprezentacija na početku Vijesti iz kulture ispričavala Vatrenima što uopće i najavljuje emisiju o kulturi i što se uopće govori o kulturi. Uskoro zatim ta će žena biti promaknuta u urednicu Trećeg programa, koji bi se, avaj, trebao baviti kulturom. Za nju je, kao i za njene kolegice i kolege, Drago Ćosić Hannah Arendt, glasom i stasom. Da ga je čula onog dana u Tesliću, i Hannah Arendt bi opsovala.
Za sve mrtve i prognane, ali, mnogo više od toga, za sve ono što je zajedno s njima zaboravljeno. Više je kulture u adresama, fejsbuku i instagramu o kojima Drago Ćosić u Tesliću govori, nego što je u cijelom cjelcatom Trećem programu koji uređuju Vlatka Kolarević i njoj slični. Problem je samo u tome što je Drago Ćosić tako djelovao samo u amaterskoj video snimci.
Kao profesionalac, on se umio uklopiti u standarde HTV-a. A to da se bavio tapkanjem, saznali smo samo zahvaljujući FIFA-i. Da nije svjetske nogometne organizacije, ne bi se ni znalo da je postojalo četrdeset karata dodijeljenih HRT-u i da su postojali neki mrtvi kapitali koje je Drago Ćosić pokušao oživjeti. I to je uradio na najbudalastiji mogući način: tako što je na nekakvom ruskom Njuškalu oglasio prodaju. Ili to uopće i nije bio Drago Ćosić, nego je to učinio netko drugi.
Jer sve se u ovu priču, zapravo, uklapa. I to da se dečko od Teslića, iz nekog od onih divnih i starinski pobožnih, Gospinih sela, poveo za frajerima iz onoga prvog vremena kada je došao u grad, koji su preprodavali ulaznice za najnoviji film ispred jedinoga gradskog kina, pa da je to isto pokušao raditi 2018. u Moskvi. Ali i to da ga je ponio osjećaj naglo stečene moći, pa da je naokolo besplatno dijelio ulaznice za finale, a da se netko pametniji od njega dosjetio da ih prodaje. I jedno i drugo u skladu je s boljom stranom biografije i sudbine Drage Ćosića, koja se mogla prepoznati u one dvije i pol minute njegova teslićkog govora.
Nevolja, međutim, svejedno koje je vrste, njezina blizina, kao ni spoznanje istinske tragedije, nikoga ne učine boljim i poštenijim. Velika, odistinska nesreća, kakvu je doživio svijet iz kojeg potječe Drago Ćosić, na odrasle ljude, kao i na čitave narode, ima jednak učinak kao i pedagoški šamar i batine na predškolsku i školsku djecu.