Javni prostor zasićen je, kao i u svakoj prilici kad HDZ-u krene po zlu, lažnim i ničim u praksi potkrijepljenim narativom da o onome tko momentalno vodi tu stranku ovisi hoće li u Hrvatskoj prevagnuti takozvani desničarski ekstremizam ili će biti nadvladan. I ova nova teška kriza HDZ-a nastoji se pojednostaviti na tu banalnu razinu, pa se Plenkoviću otvara i pod nos gura ogroman kišobran pod koji će ga tobože skriti i zaštititi samo ako ustraje na tome da HDZ otplovi što dalje od “ekstremne desnice”.
Na dosadašnju predsjednicu prebacuje se sav teret HDZ-ova prekomjernog desničarenja, pa se Plenkoviću, onako prijateljski i brižno savjetuje: samo ti nemoj udesno i sve će biti okej, dobit ćeš sljedeće izbore. U očima nehadezeovih birača Plenković je idealan predsjednik HDZ-a; oni koji nikad ne bi glasali za tu stranku, prepoznaju u njemu pristojnog saveznika.
Na primjer, smijenjeni Josipovićev savjetnik Dejan Jović, koji se bio, i to ne tako davno, znanstveno izložio za obnovu Jugoslavije, javlja se ovih dana s nizom konstruktivnih prijedloga. Objašnjavajući kako je Milanovićeva pobjeda ustvari težak poraz Karamarkove desnice, Jović ohrabruje Plenkovića neka samo nastavi sa svojim poslom, kojega Jović naziva “normalizacijom ekstremizma”. Zadovoljan je jer vidi, kako je napisao, da Jandroković i društvo taj smjer dobro razumiju.
Nije Jović jedini, Plenković je posljednjih dana primio niz sličnih preporuka neka se samo kloni “sirovog desničarenja” i sve će biti u najboljem redu.
No to, dakako, nema veze sa stvarnošću. Osim što je nerazumno da se 450 tisuća “Škorinih glasača” odbacuje kao građane iz miljea ekstremizma, nelogično je i to da se uporno ignorira činjenica kako se praktično nijedna značajnija mobilizacija glasača kontra HDZ-a i SDP-a uopće nije događala na relaciji lijevo-desno. Baš suprotno: i Mikšić, i Lesar, i Sinčić/Pernar, i Kolakušić, i Most, a dobrim dijelom i Škoro i Milanović, oplodili su nezadovoljstvo građana zbog neaktivnosti i zloćudnog klijentelizma uhodanog sistema, a ne ni zbog kakvog ljevičarenja ili desničarenja, najmanje ekstremnog. U isto vrijeme stranke nositeljice pretezanja na lijevo ili desno samo su slabjele, i kadrovski, i programski, i po broju glasova.
Zato forsiranje navodne nove, stalne, momentalne, goruće prijetnje “desničarskim ekstremizmom” predstavlja hinjenu brigu za smjer društva, a skrbnici “normalizacije ekstremizma” ustvari su primarno zainteresirani za rehabilitaciju jednoumlja. Ekstremni jednoumnici versus ekstremni desničari, uh, teško je reći što je gore.
Umjesto da se bave pokušajima humanog preseljenja glasača s jedne na drugu stranu centra, umjesto da građane/birače neprestano gledaju i mjere isključivo u ovisnosti o HDZ-u ili SDP-u, umjesto da kroje vrijednosnu strukturu društva najviše prema vlastitim predrasudama i prežvakanim obrascima, svi ti navijači opstanka umjerenjaka Plenkovića na čelu HDZ-a, što god to značilo, mogli bi mu dati i kvalitetnije preporuke.
Građani se, pokazala je to serija izbornih iznenađenja, sve više aktiviraju i mobiliziraju protiv osjećaja nepravde, građanske nemoći, izigranosti, korupcije i zloporabe. To su stvari koje pokreću birače na izbore, napose nove, mlade glasače, i to su teme koje prisiljavaju političare na reakcije (na primjer, velika, kolektivna smjena Plenkovićevih ministara). Već i statistika potvrđuje kako sve veća pokretačka snaga građana izlazi iz prezira prema otuđenim i uvezanim elitama, a da to više nisu u prvom redu razlike u stajalištima prema pobačaju ili totalitarnim režimima. Dilema trenutka nije, dakle, lijevo ili desno, nego pošteno ili nepošteno; tko god je to uočio, uključujući Milanovića, profitirao je i na ovim izborima.
Ipak, paradigma lijevo-desno i dalje više odgovara svima koji zapravo ne žele da se sistem značajnije promijeni, a među njima su oni koji profesionalno žive od pothranjivanja podjela (poput Jovića), baš kao i oni u velikim strankama koji na podjeli preživljavaju iz ciklusa u ciklus zadržavajući klijentelističke pozicije i krugove, uhodane da rade protiv interesa većine građana, bili oni lijevo ili desno.
Reklo bi se da Jović i “tvrda HDZ-ova desnica” imaju slične interese: što će se dulje i dublje potencirati rat tobože ljevijih i desnijih građana, to će oni imati više posla i manje potrebe da se mijenjaju i prilagođavaju društvu koje se, njima usprkos, razvija i napreduje.
Potpuno je jasno da i Plenković, i HDZ, i društvo u cjelini imaju bitno veće štete od forsirane koalicije s Bandićem i Vrdoljakom nego od imaginarne “ekstremne desnice”.
Svejedno, nešto je teže promišljati “normalizaciju klijentelizma” od “normalizacije ekstremizma” jer je bitno jednostavnije uočiti i prozvati “ono desno” nego “ono uvezano”. Problem je što građane upravo ovo drugo sve više zanima i golica i što, neovisno o neprestanim ideološkim usmjeravanjima, sve manje traže i kažnjavaju one koji drukčije misle, a sve više one koji ne rade u skladu s javnim interesom.
Kad se i ta stvar osvijesti, Plenkoviću se opet sugerira tobože isplativa prečica, a ne održivo rješenje. Predstavlja mu se da će sve biti riješeno ako se, eto, osim “ekstremne desnice”, odrekne i Milana Bandića.
Stvar je sad, međutim, kompliciranija, neće biti dovoljno prigodničarski se distancirati od Bandića. “Umjerenost” baš i nije idealna osobina za političara koji bi trebao predvoditi tektonsku preobrazbu sistema, pa, dakle, i HDZ-a, ali ne ulijevo ili udesno, nego prema većoj pravednosti i nultoj toleranciji na zloporabu vlasti na svim razinama.
Tko god bio na čelu HDZ-a, imat će uspjeha jedino bude li krajnje neumjeren prema svakoj pojavi političke korupcije, i to ne deklarativno, nego aktivno. Jedino takav HDZ ima kakvu-takvu perspektivu i nikakve ga korekcije u retorici neće spasiti od potonuća. Kao što je devedesetih dominirao jer je, svim devijacijama usprkos, predvodio bitku za osamostaljenje i oslobođenje države, u današnjem vremenu HDZ ima smisla jedino ako istinski stane na čelo u borbi protiv korupcije. Za stranku koja je desetljećima uzgajala korupciju to se, naravno, čini kao utopija.
No, u protivnom će se nastaviti postupno raspadati, Jovićevim savjetima usprkos.