Kratko je trajala nada da bi iz fajta Bandića i HDZ-a oko zagrebačkoga GUP-a moglo izaći nešto pročišćujuće i novo.
Ljudi već priželjkuju takve ekscese jer idealistički vjeruju kako jačaju demokraciju i tjeraju političare na bolje.
Romantičari politike, ali baš oni nepopravljivi, vidjeli su na trenutak u toj novovjekoj zagrebačkoj krizi sve što se čini logičnim uočiti sa stajališta normalnih, zainteresiranih građana.
Pričinio im se konačan razlaz mučno i umjetno održavanog političkog saveza na razini grada i države, prividjeli su im se izbori - i u Zagrebu i u Hrvatskoj - koji donose barem mogućnost promjene, pomislili su da se najednom otvara prostor za nove ljude koji su više posvećeni općem interesu, sa svježim idejama, prije svega motiviranima boljim životom svih građana.
Naravno da do režiranog raskola oko GUP-a nije došlo zato da bi se taj dokazano besplodni savez najednom urušio. Naprotiv, sve se to dogodilo samo zato da bi mu se vijek još malo produljio, svemu usprkos. Normalno da su sve te prostačke odgode sjednica i glasovanja, bizarne pauze i amandmanski košmar služili za ostanak, a ne za odlazak s vlasti. Logično da rušenje jednog u teoriji supervažnog javnog dokumenta, što bi trebao biti svaki GUP, kod nas ne vuče za sobom bilo kakve političke posljedice ni za gradonačelnika ni za političare koji zajedno čine vlast u Zagrebu i državi.
Kako i bi kad središnji interes te politike niti nije održivi urbanizam, nego, naravno, neizdrživi klijentelizam.
Zato se uostalom jutro poslije pada GUP-a ni s jedne odgovorne adrese nije ni najmanje raspravljalo o konkretnim posljedicama propuštenog, zaustavljenog projekta. Ni o jednoj zelenoj, žutoj ili smeđoj površini, ni o cesti, ni o puteljku, ni o zgradi, ni o čemu što bi se istinski ticalo javnosti. Ne, prvo o čemu se počelo govoriti i jedino o čemu se do danas priča jest kako će se oni među sobom jedni drugima osvetiti. Naravno, ne politički osvetiti - tako što bi se, eventualno, potukli idejama i odnijeli pobjedu u okršaju pred građanima.
Ne, osvetit će se jedni drugima na najprimitivniji mogući način: tako što će si međusobno rastjerati dogovorno zaposlene i raspoređene prijatelje, prijateljice i članove najširih familija, i to naravno ne sve - pa da s tom naopakom praksom napokon završimo - nego točno onoliko njih koliko je neophodno da se poruka dobro razumije. Vjerojatno ih čak neće ni rastjerati, samo će im malo tresnuti stolicama i zaprijetiti im.
Dan kad je objavljena nikad demantirana Bandićeva odmazda, kojoj će sigurno slijediti i neka slična Brkićeva, pa onda možda Plenkovićeva osveta, i tako redom unedogled, to je tužan datum kad je na najvulgarniji način legaliziran klijentelizam u Hrvatskoj i kad je označeno da ga više nitko ne treba skrivati niti ga se itko treba stidjeti.
Ako se do tog dana još i mislilo kako je to nešto neprirodno, nepoželjno, kažnjivo, odsad više nije tako. Ako je možda netko nekad bio kažnjen zbog klijentelizma, recimo onaj vukovarski gradonačelnik iz SDP-a, sad bi ga vrijedilo rehabilitirati, ispričati mu se i slaviti ga: sveti Sabo. Dan velikog obznanjenja Bandićeve osvetničke namjere jest datum kad je svečano izloženo i proneseno poput relikvija u vjerskim procesijama ono najružnije, razarajuće od čega je, nažalost, satkano hrvatsko društvo, ali na što do tog trenutka ipak još nismo bili u toj mjeri ponosni.
Kako smo bolje mogli obilježiti taj novi spomendan hrvatske demokracije nego tako da uživo ispratimo životno-političku dramu jednog rasutog i ucijenjenog HDZ-ovca koji je ujutro bio za tim Kovač, a navečer se, čim su ga malo stisnuli, prekobicnuo Plenkoviću, ili tako da se uživimo u priču o uspjehu nasljednika Janice Kostelić u Vladinu uredu za sport koji je uspio na gradske plaće pospremiti i sebe, i suprugu, i kćerkicu.
Takve su se stvari do jučer možda šaputale i prikrivale, ali eto obznanjen je trenutak za slobodan izlazak iz ilegale: u ovoj državi, čujte i počujte, više nije ni riskantno ni sramotno pokazati kako je sav smisao bavljenja politikom u međusobnom pogodovanju na zavičajnoj, klanovskoj, rodbinskoj i niskonagonskoj osnovi.
Dan kad su se političari odlučili pohvaliti da su im preko veze zaposlene prijateljice jedini argument i jedino oružje u politici, to je dan potpune pomrčine sunca u Hrvatskoj.