Zlo je svuda oko nas - barem ako vjerujete društvenim mrežama i medijima - i, koliko god smo postali imuni na vijesti i slike raznijetih ljudskih tijela, natrpanih izbjeglica u prljavim šatorskim naseljima ili predsjednica u sportskim dresovima kako utrčavaju u muške svlačionice - postoji nešto na što se većina ljudi nikad neće priviknuti. A to su djeca koja pate.
U Hrvatskoj su to djeca koja dolaze iz nesređenih obitelji, i koja vape za pomoći. Samo što se sudbina s tom djecom poigrala dva puta, prvi, jer dolaze iz groznih obitelji, i drugi, jer su - u Hrvatskoj. Najčešće je riječ o ozbiljnom zanemarivanju ili zlostavljanju, zbog čega bi daljnji ostanak u biološkoj obitelji bio štetan za dijete. Ako dijete ne može normalno odrastati u svojoj primarnoj obitelji, udomiteljska obitelj je najbolje rješenje jer dajete šansu za odrastanje u normalnim uvjetima.
Problem je i što je udomiteljstvo u krizi jer udomitelji u Hrvatskoj prosječno su stari 60 godina, a novih udomiteljskih obitelji gotovo da i nema. Svatko iole normalan, mora zaključiti kako ovoj djeci treba pomoći. Izvući iz pretrpanih domova u kojima zaostaju tjelesno i emocionalno, udaljiti od bioloških obitelji zbog kojih su izloženi patnjama i pružiti kakvu-takvu priliku da imaju djetinjstvo, a ne svakodnevno ponavljanje horora. U normalnoj državi temeljno načelo bilo bi pružanje šanse djetetu, a ne odvratna ideološka prepucavanja, smiju li istospolni partneri postati udomitelji.
A baš to je napravila Vlada na čelu s Andrejom Plenkovićem u prijedlogu Zakona o udomiteljstvu, u kojem se izričito ne spominju i istospolni partneri kao udomitelji. Jadno je kada je veći strah od reakcija desničarskih fanatika i religioznih fundmentalista, nego svijest da država postoji kako bi pomagala najranjivijima. Ali hrvatska politika je sluzava i nije neobično da je predsjednik Mosta nezavisnih lista Božo Petrov izjavio u subotu u Splitu kako “djeca nastaju, odgajaju se i odrastaju u emocionalnoj i fizičkoj zajednici muškarca i žene”, pa da ne bi bilo sumnje o čemu je mislio, pojasnio kako je dovoljna stigmatizacija i to što su djeca “kod zamjenskih roditelja”, a postoji i dodatna stigmatizacija s obzirom na to da homoseksualni parovi nisu dovoljno prihvaćeni u društvu.
Nije Petrov ni prvi ni zadnji koji razmišlja tako, uostalom, u prošlosti je i SDP-ova Milanka Opačić upozoravala kako “djeci prijeti stigmatizacija ako ih posvajaju istospolni parovi”. Zaključak je jasan - bolje neka takva djeca ostanu tamo gdje su. Jer, zaboga, manje su stigmatizirana u domu gdje su samo brojevi nego ako će ih odgajati dvoje pedera ili lezbijki. Ali ne treba se ljutiti na Petrova jer ovaj psihijatar je tek glasnogovornik malograđanske Hrvatske.
Napokon, dok je u Splitu upozoravao da djecu ne treba davati na udomljavanje istospolnim partnerima, u Zagrebu je na godišnjem skupu katoličkih radikala nastupio američki psiholog Paul Cameron, prema čijim istraživanjima odrastanje u LGBT obiteljima ima negativne posljedice za djecu. Ali, postoji razlika između Amerike i Hrvatske.
Cameronova istraživanja su ozbiljno kritizirana u znanstvenim krugovima, tako da je isključen iz Američke psihološke organizacije i Američke sociološke organizacije “zbog namjernog iskrivljavanja i pristranog izvještavanja o rezultatima istraživanja o LGBT identitetu”. U državi u kojoj djeluje normalna akademska zajednica, svatko odgovara za svoje istupe, a kada prijeđe granicu - leti van. No u Hrvatskoj, Petrov se ne mora plašiti da će zbog svojih stavova biti diskvalificiran kao psihijatar, a to je dovoljna dijagnoza o situaciji u zemlji.