Šokantan rasplet nečega što se tretiralo i dočekivalo kao unaprijed riješena i neuzbudljiva stvar. Neke sitne nedoumice, doduše, opstale su do zadnjeg časa, toliko da zadrže interes na izborima, ali one su se uglavnom ticale sporednih natjecatelja; recimo - može li proći Kolakušić i hoće li Pupovčeva primijećena kampanja donijeti rezultatsko iznenađenje.
Međutim, to da će se u noći europskih izbora 2019. godine moći bez zadrške konstatirati zapravo spektakularno potonuće Plenkovićeva HDZ-a, i to duboko do razine ismijavanoga, pokopanoga, otpisanog Bernardićeva SDP-a, e to se nije sjetio predvidjeti nijedan analitičar, premda su znakovi pored ceste i te kako postojali.
Jednak broj mandata za HDZ i SDP, a još više od toga skromnih HDZ-ovih 22 posto, trenutak su neugodnog otrežnjenja za vodstvo stranke koja upravlja državom te vrlo složenom i razvedenom koalicijom. Takav kompliciran savez stranaka i pojedinaca može održavati na okupu jedino stranka s neupitnim izbornim kapacitetom, kakvom se HDZ i činio sve do protekle razotkrivajuće noći.
HDZ, pokazalo se, ipak nije stranka iz nježnih bajki Lovre Kuščevića i Gordana Jandrokovića, jer da jest, ne bi valjda baš u Zagrebu ekspresno izgubila toliko teško stečeni primat pred SDP-om i što je, još gore od toga, osvojila manje glasova nego Ruža Tomašić i Hasanbegović zajedno. HDZ dakle nije usisao ni preuzeo Plenkovićevo osobno samopouzdanje, jer da jest, ne bi valjda vojska zagrebačkih HDZ-ovaca, prema svemu sudeći upravljana najviše od Plenkovićeva zamjenika i rivala Milijana Brkića, namjerno izgurala vlastitu stranku praktično na treće mjesto (kad se zbroje dvije desne opcije) i oduzela joj, baš tu u Zagrebu, toliko željeni, i Plenkoviću tako neophodan, peti europski mandat.
U Zagrebu se upravo zahuktala ozbiljna kriza Plenkovićeva modela upravljanja HDZ-om.
Do ovog lošeg rezultata - koji je daleko veće iznenađenje i od Kolakušićeva proboja (koji će imati rok trajanja) i od nestanka Mosta (kojemu je rok trajanja istekao) - do takvog podbačaja dovele su brojne pogreške sadašnjeg vodstva HDZ-a.
Prije svega Plenković je uporno usmjeravao stranku i javnost na pogrešne, pokazalo se neisplative fokuse. Njemu su prioriteti bili posloženi ovako: dokrajčiti Most (što je trebao prepustiti Kolakušiću koji je to ionako napravio bez Plenkovićeve pomoći), zatim zaustaviti desnicu (pogrešnom procjenom da će to najbolje učiniti tako da ih otjera od HDZ-a) i na koncu prokazati populiste (što je uvijek uzaludan posao, jer oni imaju drugu publiku, a i pokazalo se da mu populisti niti nisu najveća konkurencija).
Najveća mu je konkurencija ostao SDP i dakako unutarstranačka opozicija, dijelom izgurana u desne stranke koje sad imaju dobru podlogu pripremati se za još bolji plasman na parlamentarnim izborima.
Osim krivih prioriteta, Plenković je imao i strateški pogrešnih odluka. Jedna od njih je apriorno odbacivanje ideje koaliranja i inzistiranje na tome da je HDZ dovoljno snažan da može sam povući možda i iznad pet mandata. Druga je greška strukturna: to je uporno, nasilno profiliranje HDZ-a kao nečega što HDZ nije niti će ikad biti, čime je Plenković, sad se vidi, na dulji rok prepustio desnim strankama značajan dio potencijalnih glasača HDZ-a. Inzistiranje na ovakvoj izbornoj listi, s malo ili nimalo ustupaka unutarstranačkoj konkurenciji, također je ostavilo traga. Naposljetku, otvaranje pa onda odgađanje ili izostanak snage za rješavanje unutarstranačkih odnosa, pridonijelo je osjećaju nesigurnosti i kod članova i kod potencijalnih glasača, što je olakšalo posao svima koji su eventualno htjeli (i dobrim dijelom uspjeli) minirati ove Plenkoviću važne izbore.
Sve ovo pridonijelo je nelagodnim slikama i dojmovima kakvima se premijer vjerojatno nije nadao i s kakvima će se teško nositi u nastavku svog posla u državi i stranci. Prije svega, ovo je jedan od najlošijih plasmana HDZ-a u povijesti; nelagodna je već činjenica da će narativ Plenkovićeva rezultata u 2019. biti da je “lošiji od onog Jadranke Kosor iz 2011.”.
Još nezgodnije je što će se ponavljati kako ga je dostigao čak i Bernardić.
Oporavi li se Plenković u vlastitoj stranci od izbornog neuspjeha, suočit će se, vrlo skoro, s novim ozbiljnim izazovom, a to je - koalicijski kapacitet HDZ-a. Sad je više nego jasno da će desnica graditi svoj prodor na negiranju Plenkovićeva HDZ-a. Kolakušić ne djeluje kao priželjkivani partner. Most više ne postoji. Što je ostalo? Da, SDP je ostao. I to sigurno jest rezervni Plenkovićev plan.
No, slažu li se s time i oni u HDZ-u koji su, očito s nekom namjerom, namjerno prespavali ove europske izbore?