Neki je dan objavljena, realno, čudna vijest. Hrvoje Hribar je nevin. Državno odvjetništvo je odlučilo, nakon provedene istrage, analize dokumenata i saslušavanja raznih svjedoka, objaviti da bivši ravnatelj HAVC-a nije napravio kazneno djelo za koje bi ga mogli goniti. Čudne se vijesti i inače objavljuju, ali je ova utoliko čudna što govori da čovjek protiv kojega su govorile braniteljske udruge i jedan bivši ministar kulture, a saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović, nije kriv i nije sam đavo koji je rasipao državni novac. Za potrebe zabavnosti, ne treba zaboraviti da su Hribaru zamjerali parkirališno mjesto koje je HAVC plaćao 12.000 kuna godišnje. Realno, puno, jer su toliko mogli plaćati najam pristojnog automobila.
Povod priči o Hribarovoj odgovornosti bio je nalaz Državne revizije koji je pronašao brojne nepravilnosti i dao nepovoljno mišljenje o radu HAVC-a 2015. godine, koji je vodio Hribar. Zastupnik Hasanbegović je nakon nalaza ponovio ono što je stalno tvrdio - Hrvoje Hribar mora biti smijenjen, a DORH provesti istrage.
“To je karika koja je nedostajala, sve je jasno. Ovo je vrsta moralne zadovoljštine koju sam doživio jer je Državna revizija potvrdila sve što sam govorio”, rekao je Hasanbegović tada komentirajući negativni nalaz Državne revizije. Revizija je ozbiljna ekipa, ljudi koji ju rade vrlo su ozbiljni u svojem radu i njihovo mišljenje treba poštivati. Uostalom, oni vide razne manipulacije novcem prije bilo koga drugoga. Ono što nisu vidjeli bilo je da HAVC nije htio financirati politički odgovarajuće filmove, one koje bi odobravao neki ministar iz Vlade, dakle, sama Vlada, bila ona HDZ-ova ili SDP-ova.
Jednostavno su odobravali filmove, ne ideologije, i zato im nije odgovaralo tražiti dopuštenja ministara. Hasanbegoviću je sve idealno sjelo. Cijela akcija rušenja Hribara tada je dobila svoje pravo opravdanje. Hasanbegović, ne treba zaboraviti, nije bio sam. Bile su tu razne braniteljske udruge ujedinjene u Koordinaciju braniteljskih i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata koje su prozivale Hribara zamjerajući mu što nije bio u uniformi u ratu, tražeći smjenu i kazneni progon.
Zamjerali su mu, naravno, i sve filmove financirane novcem HAVC-a, pa i one nagrađene, jer nisu govorili o ratu onako kako su te udruge zahtijevale, “domoljubno” i s divljenjem prema “našima”. To je, ustvari, bio njegov jedini krimen, nije im odgovarao. I nije bilo važno što su filmovi financirani kroz jasno razrađen sustav, što su o njima odlučivala HAVC-ova tijela, što se novac nije dijelio prema poznanstvima i stranačkoj pripadnosti, nego pripadnosti filmskom, umjetničkom svijetu.
Zbog toga je HAVC kakvim ga je ustrojio Hribar postao institucija koja je omogućavala mladim filmašima da vjeruju kako imaju šanse, da prijave i najluđe scenarije i očekuju podršku ako je riječ o kvalitetnom djelu, zbog toga je HAVC kakvim ga je Hribar postavio, ali ne samo on, nego i brojni koji su se morali susretati s njegovom ćudi i dušom po hodnicima i tijelima HAVC-a, postao mjesto s kojim su strani producenti surađivali i zbog čega su, među ostalim, i dolazili snimati u Hrvatsku. Pojavio se sustav koji je cijenio filmsko stvaralaštvo.
Sve je, početkom prošle godine, završilo povlačenjem Hribara. Podnio je ostavku kako bi zaštitio HAVC od prozivki i progona, otišao, tko zna gdje. Dok neki dan nije objavljena naizgled čudna vijest. DORH je objavio da je Hribar nevin za ono što je Revizija ustanovila kao nepravilnost. Nema progona. Sada, kad nije lopov, Hasanbegoviću i koordinaciji braniteljskih udruga ostaje samo ono što im je sam ponudio, da ga proglase velikosrbinom, komunistom, pljačkašem ili vješticom. A hrvatskom filmu da mu kaže - dobar si bio.