Što gore, to bolje. Upravo vodeći se tim pravilom svaka hrvatska zdravstvena administracija zadnjih više od dvadeset godina izmiče pokoju ciglu iz sustava javnog zdravstva dajući svoj doprinos nekoj budućoj “potpunoj privatizaciji koja će spasiti sustav”. Tragični događaj u Zaprešiću samo je dokaz te rabote za koju će neki reći da je posljedica neznanja, a oni bolje informirani da se ipak radi o sustavnoj višegodišnjoj razgradnji koja usmjerava zdravstvo u “privatizaciju po mjeri bogatih”.
Naime, umjesto da se sustav poboljšava iz godine u godinu i funkcionira učinkovitije, on se sve više razjedinjava pa zato troši više i daje manje. Upravo na tom je putu i hitna medicina koja je osnivanjem Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu postala “samostalni subjekt”. Više nema nikakve veze s domovima zdravlja i mora se oslanjati na ono što ima u mreži hitne medicine, a što je još gore, nema suradnje ni sa zavodima za hitnu medicinu susjednih županija. S druge strane, građani su uvjereni da su samo timovi s liječnikom oni koji im mogu pomoći pa je to bio i razlog prijepora u tragediji koja se dogodila u Zaprešiću.
Ne pomaže ni činjenica da je i u postojećoj organizaciji veća vjerojatnost da će se o nekom hitnom pacijentu pobrinuti tim s liječnikom jer je takvih 709, a samo 205 onih u kojima na hitni poziv stiže obučena medicinska sestra ili tehničar. Da bi svi timovi imali liječnika, u hitnoj bi medicini trebalo raditi još barem njih dvjestotinjak, što je u ovom trenutku gotovo nemoguća misija. S druge strane, u većem broju zemalja u vozilu hitne na teren uopće ne dolaze liječnici, nego samo medicinske sestre ili tehničari koji pružaju prvu pomoć pacijentu. Da ne bi bilo dvojbe, zaista spašavaju živote!
S obzirom na to da će u dogledno vrijeme biti teško objasniti građanima da mogu dobiti učinkovitu pomoć i bez liječnika “na licu mjesta”, politika bi morala razmisliti o drukčijoj organizaciji tog segmenta zdravstva, odnosno njezinoj sinergiji svih zavoda za hitnu medicinu ili s primarnom zdravstvenom zaštitom (PZZ). Naime, u službi rastakanja sustava je i činjenica da većina liječnika u PZZ-u ne želi, pa onda i ne dežura, a oni koji bi trebali prekinuti taj voluntarizam sjede prekriženih ruku.
Primjerice, normalno je da subotom, nedjeljom ili praznikom građani “poljube” vrata PZZ-a. Što im onda ostaje nego i za neko “neozbiljno” stanje pozvati hitnu? Nažalost, to znači da će neki stvarno hitni pacijent ostati bez pomoći, što može biti kobno, o čemu svjedoče najnovija događanja na relaciji Zaprešić - Jaska. Naime, porazni su podaci da samo u jednoj godini hitne ekipe obave ukupno više od 900.000 intervencija, a njih manje od 20 posto je stvarno hitno.
U istoj su nevolji i hitni bolnički prijemi u koje se dolazi uvijek kad u obiteljskoj medicini “nema nikoga”. Ništa nije učinjeno ni u zbrinjavanju teških kroničnih bolesnika, kao ni onih u terminalnoj fazi bolesti kroz palijativu i hospicije pa se svi ti pacijenti u konačnici slijevaju u hitnu, bilo izvanbolničku bilo bolničku. Rezultat je manja učinkovitost i puno praznog hoda u cijelom sustavu.
Nažalost, nema ni naznaka da se išta čini ne bi li zdravstvo konačno “prodisalo” jer nikakva reanimacija neće pomoći ako “pacijent” - javno zdravstvo - umre. Posljedice nečinjenja mogle bi biti nesagledive upravo za one koji imaju najmanje, a najčešće trebaju zdravstvo - siromašne, stare i djecu.