Kad je u doba Tomislava Karamarka prvi put izašao pred mikrofone detaljno govoriti o prilikama s Inom i MOL-om, još onako svjež od zaokupljenosti kadroviranjem u metkovskom Vodovodu i Vatrogascima, Božo Petrov, danas silom slabosti HDZ-a predsjednik najvažnije institucije hrvatske države, Hrvatskog sabora, otkrio se kao čovjek kojemu baš i nije nelagodno ulaziti u teme i govoriti o stvarima o kojima objektivno malo zna i u koje se nije ni stigao - sve i da je imao intelektualne želje i političkog poštenja - temeljito uputiti.
Nije Petrov ni prvi ni zadnji u hrvatskoj političkoj tugici koji se predstavlja kao lider i reformator, a skače napola brifiran pred svaku kameru bez treme i bez imalo skepse i preispitivanja hoće li ga se možda doživjeti kao sveznajućeg neznalicu i improvizatora. Ta pošast šuplje samouvjerenosti toliko se raširila da je Petrov, budimo pošteni, samo jedan od ključnih, ali ipak sve manje značajnih vinovnika mračnog doba neautentičnosti i nekompetentnosti u hrvatskoj politici, vremena tako pogodnog za likove poput Pernara jer se očajnički traga za bilo kakvom originalnošću, makar ona bila tako granična kao kod oriđinala iz Živog zida.
Kao što se dakle Petrov svojih prvih mjeseci u visokoj politici nije ustručavao izigravati čovjeka koji je u samo par dana svladao sve detalje megakompleksnih odnosa hrvatske i mađarske države oko Ine i MOL-a, te o tome tobože ima ne samo stav nego i sve moguće insajderske informacije, tako ni danas kao prvi čovjek zakonodavne vlasti nema baš nikakvih zadrški improvizirati o bilo čemu: od budućnosti Bosne, preko privatizacije HEP-a, do otvaranja komunističkih dosjea.
I kao što se onda pokazalo da o Ini i MOL-u zapravo ne zna previše (tvrdio je recimo da izvrsno stojimo u arbitraži koju smo eto kolosalno izgubili), tako se i danas vidi da govoreća glava Mosta nije ni upućena, ali ni osobito zainteresirana za činjenice, mnogo više za dojam. Koji je unatoč svom tom trudu, kažu ankete, sve slabiji i slabiji.
Petrov je ona vrsta političkog govornika i "mislioca" koji zvuči donekle upućeno i logično samo do trenutka prvog potpitanja, a onda kreću frazirani odgovori. Jedan od onih koji izbjegavaju razgovore koji ne nastaju u strogo kontroliranim uvjetima. Koji određuju i pompozno najavljuju termine svojih izjava, božojavljanja, na primjer večeras u 17 sati i petnaest minuta, jer forma je daleko važnija od sadržaja.
Petrovljeva neautentičnost za posljedicu ima konstantnu nepredvidivost Mosta - nitko ne može pouzdano prognozirati kako će se Most oko bilo koje stvari postaviti. Ali to ne govori o karakteru, snazi niti o dobroj organiziranosti, naprotiv to samo svjedoči da ni Most niti njegov glavni predstavnik Petrov nemaju o ključnim stvarima ni utemeljeno znanje niti trajnije stavove koje bi javnost onda mogla prepoznati i identificirati s tom političkom organizacijom.
Evo, recimo, zadnjih dana spekulira se o tome hoće li Most u Saboru podržati ministra znanosti Barišića ili neće. Ali nema nijedne dosljednosti u Petrovljevu govorenju ili djelovanju Mosta iz koje bi se moglo argumentirati zašto eventualno hoće ili neće. Stvar je samo u taktici i trenutku, kao i kod svih drugih tema o kojima se Petrov i Most povremeno i programirano izjašnjavaju.
Tu dakle i dalje nema govora o vrijednostima i svjetonazoru, to je sve samo nekakvo zbrajanje i politička matematika.
I ovo zadnje petljanje predsjednika Sabora po Bosni i Hercegovini, o trećem entitetu i drugim vrlo ozbiljnim stvarima, savršeno se uklapa u tu politiku. Zapravo uopće nije bitno što je Petrov rekao u Bosni i Hercegovini jer to niti predstavlja stav hrvatske politike niti iza toga stoji neki Petrovljev ili bilo čiji ozbiljno osmišljen koncept, s argumentima i razradom. To je eto samo neka improvizacija s kojom se sada zabavljaju od Bosne do Hrvatske i koja ustvari nema baš nikakvu težinu.
Slično je i s Petrovljevom inicijativicom da se mijenja zakon koji, pokazalo se, na žalost predsjednika Sabora uopće ne postoji kako bi se - tobože je Petrov za to silno zainteresiran - otvorili arhivi Saveza komunista Hrvatske.
I u sljedećim mjesecima do lokalnih izbora Petrov i Most javljat će se, postavljati i iznenađivati nas prema potrebi. Nije nerealno očekivati da u tom kratkom vremenu, bez puno osvrtanja, prođu dugačak put od ljubitelja slobodnog tržišta do najgorih etatista, od liberalnih demokrata do rigoroznih konzervativaca, od štedljivaca do raspikuća, od pobornika do protivnika vojnih rokova i militarizacije, od tvrdih zaštitnika okoliša do ambasadora nimalo zelenih investicija, od reformatora školstva do zaštitnika zastarjelih kurikuluma, od vlasti do opozicije.
Na tom šarenom putovanju Bože Petrova još će se u bezbroj prilika postaviti pitanje: a za što je zapravo MOST skraćenica: "malo o svačemu trkeljamo" ili "moramo opravdati svoje troškove" ili "mislimo o svojim trbusima" ili "mi odrađujemo, samo tražite"?