Očekivati da će uhićenje Tomislava Sauche zbog navodne krađe javnog novca usred premijerova kabineta nešto posebno oštetiti SDP, značilo bi ignorirati sve pouke iz nedavne prošlosti. Kao što bi bilo krivo misliti da će Facebook ispadi donedavno drugog čovjeka SDP-a koji je - što je prilično nevjerojatno ali ipak istinito - jedno vrijeme obavljao odgovornu funkciju ministra unutarnjih poslova, da će te male noćne ludosti Ranka Ostojića kritično nagristi ugled stranke i povući SDP još malo prema dnu. Ili javni živčani slomovi viđenih SDP-ovaca Predraga Matića i Bojana Glavaševića.
Pa čak i da se klupko Sauchine ili neke buduće istrage nesretno odmota do samog Milanovića, kao u slatkim snovima nebrojenih koje je nekadašnji premijer s nezapamćenom strašću za sukobe na silu pretvarao u neprijatelje, sve da i ta zla kob sutra zadesi SDP, to neće biti ono što bi ih moglo pokopati na nekim sljedećim izborima. Što se toga tiče, dakle, kao kolektiv mogu biti savršeno mirni, a sad hoće li usput stradati neki pojedinci, dva-tri više ili manje, iz niže, srednje ili najviše sfere utjecaja, tako je svejedno. Pa povijest nas uči o brzom zaboravu: tko bi, na primjer, rekao da je već godinu i više na vlasti stranka čijim se prvacima, i to bitno višega ranga od Sauchina, sudilo i sudi im se i dalje, zbog stranačkih crnih fondova, ispiranja javnog novca, nezakonitog bogaćenja, nepropisnog pogodovanja, sitnog, srednjeg i krupnog kriminala. Teško je zapravo dokazati pravu vezu između bilo koje HDZ-ove afere i bilo kojeg lošeg rezultata HDZ-a na izborima. Dapače, lakše je povezati izgubljene izbore s naknadnim pokušajima da se nekom srednjom politikom, bez previše boje, okusa i mirisa, isperu grijesi prethodnika, uz puno ograda i ispričavanja.
I pored svih naizgled nepremostivih problema, HDZ je stranka koja opet pobjeđuje na izborima, doduše ne još tako uvjerljivo da bi mogla upravljati bez trulih kompromisa i trulih saveznika, ali ipak su miljama daleko od nestanka s političke scene, što im se s puno uvjerenja predviđalo. Javnost je, na žalost, postala toliko otporna na negativne aspekte bavljenja politikom da stranke poput HDZ-a nisu čak bile prisiljene provesti ni temeljitu unutarnju “lustraciju” - ljudi iz različitih istraga i dalje se normalno pojavljuju kao realni kandidati na izborima, njihov je utjecaj u stranci neupitan, rehabilitiraju se oni koji su sudjelovali u nedopuštenim modelima javnog i političkog djelovanja, a njihovi grijesi se relativiziraju i zaboravljaju.
Očito ni najveće malverzacije, ni najgori primjeri rasula, ni frakcije, ni svađe, ni podmetanja, ništa za neku stranku nije tako pogubno kao što su dugi periodi bezidejnog lutanja, mučne faze besplodnog nagodbenjaštva i umarajući eksperimenti dodvoravanja svima pod krinkom “normalizacije političkih prilika”. Nijedan lider kompromitiran nezakonitim radnjama nije razoran za svoju stranku i opciju toliko koliko vođa čiji se politički profil i karakter uopće ne da opisati. Ljudi bez svojstava i politika bez sadržaja za stranku su, dokazano je, opasniji čak i od ljudi s optužnicama i politike s malo ugrađenih javnih interesa. Jer građani, simpatizeri, gutaju mnogo, ali - postoji jedno ali - samo do onog trenutka dok su im odabrane stranke donekle prepoznatljive, dok barem u određenoj mjeri prate njihova ideološka i druga uvjerenja, dok mogu uočiti razliku, dok ih mogu otprilike opisati riječima, svrstati ih, makar grubo, ulijevo ili udesno, osjetiti da su te stranke angažirane uvijek u trenucima u kojima su i oni iritirani, senzibilizirani, zainteresirani. Svašta su ljudi spremni oprostiti svojim političarima i strankama do onog trenutka dok im te stranke i njihovi prvaci povlađuju. S tim na pameti HDZ je preživio mnoge brodolome, a kad god su to smetnuli s uma, imali su problem. Današnji SDP upravo je u toj slijepoj ulici, a njegovi vodeći ljudi kao da ništa nisu naučili iz povijesti. Ako se za SDP u Milanovićevoj eri moglo govoriti da se nalazi u talačkoj krizi jer ga dugoročno u provaliju vodi prilično neupravljiv čovjek, danas, pod Bernardićem, izgleda kao da se godinama traumatizirane taoce za nagradu i što brže prebolijevanje sad rehabilitira dugim bezbrižnim zimovanjem, s puno opuštanja, smirujuće glazbe i okrepljujuće limunade s listićima mente.
Ništa u SDP-u ne izgleda ni kao da su sutra lokalni izbori ni kao da se stranka sprema zauzeti bilo kakvu poziciju na političkoj sceni, u odnosu na bilo koju važnu društvenu stvar (izuzetak je inicijativa protiv Barišića za koju je novo vodstvo SDP-a očito procijenilo da im ne predstavlja ni minimalan rizik zamjeranja). Dapače, izgleda kao da druge stranke, na primjer HNS, uporno, i zasad čak dosta uspješno, zauzimaju neke pozicije koje su dosad tradicionalno pripadale SDP-u. Dotle Bernardićev SDP performira najnižu razinu inicijative, nulti stupanj inovativnosti, skroman zakonodavni angažman, slabašne reakcije u svjetonazorskom pozicioniranju, pa čak i nisku razinu humora (Stazićeva šala s Teslom ili Baukova sa stupanjem).
Nakon izbijanja afere dnevnice činilo se logičnim preispitivati mogu li ljudi iz SDP-ove prošlosti (Saucha, Milanović, Ranko Ostojić, Predrag Matić i drugi), svojim starim djelima i novim istupima, danas pridonijeti neuspjehu SDP-a. Ne, ne mogu. Nije više tema zašto je nešto radio Milanović. Nego zašto ništa ne radi Bernardić.