TVRDOGLAVE ČINJENICE

Vučićev posjet Hrvatskoj: time out u ping-pong meču besadržajne politike

Zagreb, 150215.
Markov trg.
Svecana predsjednicka inauguracija novoizabrane predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarovic na Trgu sv. Marka.
Na fotografiji: Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarovic i premijer Srbije Aleksandar Vucic tijekom bilateralnog sastanka u palaci Dverce, nakon ceremonije inauguracije koja je odrzana na Trgu sv. Marka u Zagrebu.
Foto: HINA / pool / CROPIX
CROPIX

Prije otprilike deset godina u jeku jedne od brojnih rundi graničnih napetosti u Savudrijskoj vali tadašnji slovenski ultranacionalist Zmago Jelinčič je za slovenske medije izjavio da su Hrvati stoka. Izjava je, očekivano, izazvala veliku pozornost u Hrvatskoj, a urednici tjednika u kojem sam tada radio brže-bolje su me poslali u Ljubljanu da napravim intervju s Jelinčičem. Razgovor se odvijao u njegovoj prostranoj ljubljanskoj vili, a usprkos žestokoj retorici Jelinčič je tada ipak donekle reterirao, tvrdeći da su ga mediji krivo citirali. Nije rekao da su svi Hrvati stoka, objašnjavao je, nego samo hrvatski političari. S obzirom na to da je tada bio i kandidat na slovenskim predsjedničkim izborima, pitao sam ga s kim bi onda od tih hrvatskih političara - koje vrijeđa - sutra uopće mogao dogovoriti rješenja otvorenih pitanja između dvije zemlje. “Najbolje bih mogao razgovarati s Antom Đapićem”, ispalio je kao iz topa Jelinčič, dodajući da jedino “nacionalisti koji vole svoj narod mogu voljeti i tuđi”.

Ta teza, po kojoj mir mogu dogovoriti jedino najglasniji zagovornici rata, tada mi je izgledala kao logička inverzija, no prateći reakcije domaće desne političke scene na najavljeni posjet Aleksandra Vučića teško se oteti dojmu da je cijeli aranžman sklopljen baš u duhu “Zmagine doktrine”. Jer, vrijedi podsjetiti, Kolinda Grabar-Kitarović pobjedu na predsjedničkim izborima ostvarila je na valu nacionalističke histerije o antihrvatskoj politici “Ive Yusipovića”, objeda o njegovim “dernecima” s bivšim srpskim predsjednikom Borisom Tadićem i prijetećih šatoraških transparenata o tome da će 2015. “oba pasti”. I sama gospođa Grabar-Kitarović iste je motive u kampanji obilato eksploatirala, sugerirajući tobožnju Josipovićevu slabost prema Srbiji, te obećavajući čvršći stav prema istočnim susjedima, povlačenje veleposlanika ako se tamošnja Vlada ne distancira od izjava Vojislava Šešelja, uvjetovanje srpskog pristupanja Europskoj uniji rješavanjem pitanja granice... Takva retorika dovela ju je na Pantovčak, a nešto kasnije i njezinu stranku u Banske dvore.

Počelo je razdoblje konsolidirane provedbe nove - nacionalno osviještene - hrvatske politike, oživotvorene uglavnom kroz redikulozne poteze poput predsjedničine isprike zbog dijeljenja srpskih čokoladica ili akcije ministra vanskih poslova Mire Kovača da se administrativno zabrani korištenje pojma “regija” u službenoj komunikaciji. Poticaji za kontinuiranu političku igru akcije i reakcije sa Srbijom kontinuirano su stizali i iz Beograda. I tamo su se, naime, odvijali izbori, a Aleksandar Vučić je godinu i pol dana radio na provedbi komplicirane operacije okrupnjavanja političke moći kroz vlastiti prelazak s premijerske na predsjedničku funkciju i imenovanje sebi lojalne nasljednice u Vladi. Kako je taj proces uspješno završio, smanjila se i potreba za vanjskim neprijateljem.

Hrvatska predsjednica, pak, u drugu polovicu mandata ušla je sa strategijom političkog skretanja prema centru. I tako su ispunjeni svi preduvjeti da se započne s famoznom “normalizacijom odnosa”. - Uvedimo moratorij na prošlost, oko budućnosti nemamo nesuglasica - poručit će s naslovnice Globusa uoči dolaska u Hrvatsku Vučić, iako oko stvarnog sadržaja te normalizacije ne treba imati previše iluzija. Na svako pitanje o problematičnim aspektima srpske politike i tamošnjih društvenih trendova Vučiće će u intervjuu odgovoriti kontranapadom. Zašto ne kaznite ratne zločince? Zašto vi ne kaznite svoje... Kad ćete riješiti pitanje nestalih Hrvata? Riješite vi nestale Srbe... Srbija rehabilitira četnike? Hrvatska rehabilitira ustaše... Vratite hrvatsko kulturno blago! Vratite srpsku imovinu!... Vukovar! Jasenovac! Dakako, potpuno isti intervju, s istim pitanjima i istim odgovorima, bio bi i hrvatske predsjednice uoči posjeta Srbiji.

U tom perpetualnom ping-pong meču besadržajne politike došlo je vrijeme za kratki time out, pa će oba igrača zasjesti jedan pokraj drugog, kratko odahnuti i razmijeniti par kurtoaznih rečenica prije nego što - kad interesi to opet budu zahtijevali - nastave igru u istom ritmu kao da pauze nikada nije ni bilo. Ako ste jedan od onih građana ovih dviju država koji smatraju da kažnjavanje zločinaca nije proporcionalni proces, da pronalazak nestalih osoba nije vezana trgovina, a povratak tuđe otete imovine pitanje morala, a ne financijske koristi, trebali biste se dobro zamisliti nad sobom. Vi, za razliku od svojih političkih vođa, očito ne volite svoj narod...

ELIPSO

Izdvajamo