KOMENTAR

Zašto Hrvatskoj nije potreban novi nacionalni stadion

    AUTOR:
    • Krešimir Ivaniš

  • OBJAVLJENO:
  • 15.08.2018. u 16:00

Split, 220418
Hrvatska Telekom prva liga 31. kolo utakmica: HNK Hajduk - GNK Dinamo odigrana na stadionu u Poljudu.
Na fotografiji: Stadion HNK Hajduka u Poljudu.
Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
CROPIX

Graditi novi stadion ili održavati postojeće? U Splitu već 39 godina stoji stadion, ne nacionalni nego internacionalni, Magašev i Hajdukov, priznat u svem svijetu, ali ne i u domaćoj vrhuški koja odlučuje. Uz dolično održavanje splitskog stadiona, spomenika kulture, nije nam potreban ni noviji niti ljepši. Dinamov pogon i stadion u Maksimiru, groblje diletantskih ambicija i najskuplji investicijski promašaj, velik je potencijal, ali i izazov Vladi i Gradu Zagrebu prema javnom i održivom programu, projektu i dovršetku.

Treba odgovornosti, ne floskula, praznih obećanja, nabacivanja lokacijama i servilnog nuđenja usluga. Uz ove stadione postoji primjeren i licenciran u Rijeci te nekoliko njih s međunarodnom reputacijom, koji vapiju za uređenjem, komforom, sigurnošću. Svi ti stadioni, uz dvije iznimke, vapiju i za gledateljima. Hrvatskoj, još uvijek bez strategije razvoja sporta, hitna su ulaganja u osnovni javni sportski standard: u vrtićima, školama, fakultetima i rekreaciji dostupnoj građanima svih dobi, motiva i sposobnosti.

Kako je u svijetu? Ruski predsjednik Vladimir Putin, domaćin SP-a, iako sklon gradnji sportskih monumenata (ZOI Soči), nije gradio nov nacionalni stadion: finale je odigrano u Lužnjikima na obnovljenom, nekadašnjem Stadionu Lenjina. U Rio de Janeiru su i za OI 2016. i za Svjetsko nogometno prvenstvo obnovili prastaru Maracanu. Nama bliže i susjedne, nedavne i poučne modele izgradnje stadiona nalazimo u Ljubljani i Mariboru. Sportski centar Stožice 2010. izgradili su arhitekti Sadar i Vuga, gradonačelnik Janković i fond EU.

Sličnim modelom obnovljen je 2000. stadion u Mariboru arhitekata Roka Omana i Špele Vidačnik. Oba djela su originalni doprinosi arhitekture stadiona, a kapacitetima od 16.038 i 12.702 sjedala, multifunkcijskim korištenjem i stalnom, gotovo 100-postotnom popunjenošću potvrđuju svoju održivost. Gradnji javne sportske građevine prethodi argumentirano utvrđivanje javnih potreba i mogućnosti uz informiranje javnosti o vlasnicima, projektantima, namjenama, cijeni, kapacitetu i roku dovršetka.

Da je više kulture i obzira prema baštini, a manje diletantskog uplitanja političara, u Zagrebu bi još postojao Turinin Dinamov stadion, citiran u svjetskoj arhitektonskoj literaturi, ali temeljito destruiran. Da li će ikada građani Zagreba doznati koliko su koštala rušenja, građenja i održavanja Dinamovog stadiona? A koliko izmjene i dopune na gradnji plivališta Utrine? Koliko građevine i instalacije za umjetni snijeg te natjecanja na skijalištu za Svjetski kup na Sljemenu?

Koliko je stajala farsa s centrom za pripreme nogometne reprezentacije na Sveticama u Zagrebu? Istovremeno, zimsko plivalište u Daničićevoj, koje su prije 60 godina arhitekti Bahovec, Tušek i Antolić predali na upravljanje Stjepanu Čučeku Križiću, danas je najposjećenija, ali i najpotrebitija sportska građevina u Zagrebu, a umjesto generalne obnove nude joj toplinsku izolaciju!

Motive naših političara i plahovitih vizionara treba razumjeti: lansirani uspjehom “vatrenih” u finalni VIP salon, kako odoljeti slatkom snu o sebi kao domaćinu? Obećanje novog nacionalnog stadiona u izbornoj kampanji bit će aklamirano kao domoljubni čin, a zahvalnost biračkoga tijela zajamčena.

Ipak, održavati, a ne zapuštati postojeće i trošiti na novo!

(Autor je umirovljeni profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i član emeritus Programa za sport Međunarodne unije arhitekata)

Tagovi

Izdvajamo