Arhitekt splitskog nogometnog stadiona Poljud Boris Magaš u jednom mi je intervjuu ispričao da je u svojim počecima najviše naučio od Vladimira Turine, autora Dinamova stadiona, kojemu je kao student bio i asistent. S Turinom ispočetka nije imao idealan odnos, jer mu je zapravo bio nametnut na poziciji asistenta, no početna je nelagoda brzo prošla, pa su i poslije surađivali. “U to je doba na fakultetu Turina bio Le Corbusier”, prisjećao se poslije.
U intervjuu za Magazin Martino Stierli, glavni kustos Odjela za arhitekturu i dizajn njujorškog Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) i jedan od autora izložbe “Betonska/Konkretna utopija: Arhitektura u Jugoslaviji 1948. - 1980.” koja je oduševila međunarodnu kritiku, rekao je da ga se nekoliko projekata s ovih prostora posebno dojmilo, a među tri nabrojana našao se i Poljud.
Borbina nagrada
Važnost Poljuda, treba reći, prepoznata je i u doba nastanka, pa je Magaš 1979. godine dobio tada najvažniju jugoslavensku nagradu za arhitekturu, Borbinu nagradu. Iako je koautor Muzeja revolucije u Sarajevu (Magaš, Radovan Horvat i Edo Šmidihen) te samostalno radi hotelski kompleks Haludovo na Krku, Vrtić Vjeverica u Zagrebu i Solaris kod Šibenika, Poljud je bio i ostao po svojoj prilici Magašev najvažniji projekt. Budući da se gradio u sklopu Mediteranskih igara, sve je teklo vrlo brzo. Arhitekt se poslije često prisjećao kako se preselio u Split, gdje je dobio privremeni stan. Družio se s nogometašima koji su mu prenosili svoja iskustva s različitih stadiona.
Brane Oblak, primjerice, koji je igrao na stadionu u Gelsenkirchenu, sagrađenom za nogometno prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine, ispričao mu je da je zapravo riječ o “propuh stadionu” te da splitski stadion treba izbjeći takav efekt. Po Magaša je dolazio vozač u šest ujutro, u stan ga je vraćao u deset navečer, ali plaća mu je pritom bila manja od one voditelja gradilišta. Suočavajući se s nizom problema i intenzivnim radnim tempom, obolio je od žuči. I tako je poslije doživljavao svaki projekt. Previše intenzivno. A Poljud je bio i ostao simbol dobre arhitekture, i naravno, mnogo više od toga, važan simbol jedne epohe. Jedan od naših najznačajnijih teoretičara arhitekture, inače i kustos spomenute izložbe u MoMA-i Maroje Mrduljaš Magašev projekt opisuje: “To je jedno od kanonskih djela hrvatske moderne arhitekture, projekt koji je presedan u svojoj tipologiji i koji ni danas ništa nije izgubio na svojoj aktualnosti”.
Ove je godine predstavljen projekt Studije revitalizacije Poljuda. Autori su Gorana Giljanović i Eugen Popović, koji djeluju kao GE+ arhitekti. Ovim arhitektima nije nepoznata sportska arhitektura, potpisuju primjerice hvaljeni Stadion Luke Šokčevića Šaljapina u Gunji. Podsjetimo da je ovaj projekt nastao kad je HNS odlučio obnoviti nogometnu infrastrukturu devastiranu poplavama u istočnoj Slavoniji, a sredstva su prikupljena kroz suradnju s FIFA-om i UEFA-om. Po pitanju Studije za revitalizaciju Poljuda, ovi arhitekti za Magazin govore: “Procjena vrijednosti idejnog rješenja iznosi 13 milijuna eura. Međutim, realizacija projekta predviđena je u više faza. Napominjemo, radi se o veličini zahvata od 69.000 m² i bruto površini zatvorenih prostora većoj od 6000 m².
Projekt smo predstavili u ožujku gradonačelniku Andri Krstuloviću Opari i ostalim predstavnicima grada Splita, a na istoj prezentaciji bili su prisutni, osim tadašnjeg predsjednika Hajduka Ivana Kosa i ostali predstavnici Hajduka, kao i predstavnici organizatora Ultre, zatim predstavnici Konzervatorskog odjela grada Splita i kolega arhitekt i statičar Boženko Jelić, inače projektant krovne konstrukcije Poljuda. Reakcije su bile više nego pozitivne. Ivan Kos je prepoznao kvalitete, ali i probleme kompleksa te njegov potencijal”, govore.
U međuvremenu se uprava Hajduka promijenila: “Danas smo u svakodnevnom kontaktu s predstavnicima Hajduka jer ovo nije jedini projekt na kojem radimo zajedno. S predsjednikom Jasminom Huljajem također smo u kontaktu, ali s obzirom na to da je tek nedavno preuzeo vođenje kluba, treba pričekati da i ova tema dođe na red”. Isto su nam potvrdili iz uprave Hajduka, da se prvo žele upoznati bolje s projektom, a Grad Split i Ministarstvo kulture, iako smo im poslali upit, do zaključenja broja nisu se očitovali o ovoj temi.
Rekonstrukcija krova
Gorana Giljanović i Eugen Popović kažu da postoji više bitnih početnih točaka koje su odredili njihov projekt. Među njima su: “podizanje sportskih i uslužnih standarda stadiona kako bi se približili suvremenim standardima koji su danas neophodni za samoodrživost bilo kojeg stadiona. Trenutačno je stadion u situaciji da nema nikakav prihod koji bi osigurao barem osnovno održavanje, nego je taj trošak isključivo u domeni kluba i Grada. Važna je, naravno, i vrijednost Magaševa djela te očuvanje njegova izvorna koncepta”. Bitna je i sama lokacija: “Stadion se nalazi u centru Splita, ali je potpuno izoliran. Prostor oko stadiona je izvan vremena održavanja manifestacija, koje su, osim utakmica, izrazito rijetke, prazan i neprivlačan bez ikakvih sadržaja.
Cilj je bio stadion približiti gradu, ponuditi sadržaje koje bi svakodnevno koristili građani. Upravo to približavanje podiže njegov ekonomski potencijal i mogućnost ostvarenja samoodrživosti”. U projektu se pozivaju i na Regulacijski plan grada Splita iz 1924. godine, u kojem je postojao zeleni potez, a cilj mu je bio odvojiti planiranu industriju od stambenog dijela grada. Spominje se i pedesetih godina: “Negdje u međuvremenu razvoj grada ga je zanemario. Mi ga ovim projektom uvažavamo”, govore arhitekti.
A što se tiče neophodne rekonstrukcije krova stadiona, ističu: “Svaka konstrukcija, pa tako i ova krovna stadiona Poljud, ima predviđeni vijek trajanja koji propisuje projektant, ali i uvjete njezina održavanja koji se moraju poštivati kako bi se vijek trajanja mogao dostići. Inače, čelična krovna konstrukcija Poljuda obložena je polikarbonatnim pločama koje su u vidno lošem stanju i potrebno ih je zamijeniti. Stanje i odluka o potrebi sanacije su na specijaliziranim inženjerima”.
Godine 2014. pisalo se o radovima na rekonstrukciji travnjaka stadiona na Poljudu, zamjeni drenaže, sustava navodnjavanja i travnjaka. Riječ je o prvoj ozbiljnoj rekonstrukciji travnjaka od 1979. godine kada je Poljud izgrađen.
Zaštićeno kulturno dobro
Poljud je, podsjetimo, 2015. godine Ministarstvo kulture upisalo na Listu zaštićenih kulturnih dobara. Sanja Šaban koja je tada u Ministarstvu kulture bila zadužena za zaštitu Poljuda rekla nam je da joj je žao što se zaštita nije dogodila za arhitektova života jer je on sam već imao jasnu viziju i nacrte za obnovu Poljuda (Magaš je preminuo 2013.). Šaban je nadodala: “Zahvaljujući upisu u registar kulturnih dobara, vlasnik može za pojedine zahvate rekonstrukcije ili za izradu dokumentacije aplicirati na godišnji javni poziv za programe zaštite kulturnih dobara Ministarstva kulture, a može se i javiti na fondove Europske unije”. Jesu li u kontaktu s resornim ministarstvom, pitam Goranu Giljanović i Eugena Popovića?
“Projekt je u ovoj fazi predstavljen Konzervatorskom odjelu Grada Splita, ali bi s daljnjim razvojem svakako bila potrebna i uska suradnja s Ministarstvom kulture”, odgovaraju GE+ arhitekti. A s predstavnicima Ultre, kao korisnicima prostora, s obzirom na to da su spomenuli nedostatak “vanjskih” korisnika prostora? “Korisnik je uvijek važan dio u stvaranju projekta. Ovim bi se projektom ostvarili mnogo bolji uvjeti za organizaciju festivala Ultra.”
Arhitekti se u prijedlogu rekonstrukcije pozivaju na suvremene komplekse poput Olimpijskog parka u Londonu ili novog stadiona Tottenham, koji kako kažu: “Svojim korisnicima nude više i predstavljaju svojevrsnu revoluciju u doživljaju sporta. Osnovna je ideja da za vrijeme održavanja manifestacija nude niz različitih usluga za sve generacije i svu vrstu publike, kao i da izvan održavanja manifestacija budu korišteni svakodnevno i kao takvi postanu aktivan dio gradskog tkiva. Predlažemo unošenje dodatnih javno-rekreacijskih sadržaja u južnu i istočnu zonu kompleksa, kao što su multifunkcionalna pozornica, ‘zelene’ tribine, sportski tereni, dječji sadržaji, umjetna stijena za penjanje koja bi imala i ulogu vidikovca, trim staza, tematski parkovi, vodene atrakcije...”. Ovi arhitekti predlažu i gradnju ograđenog stadionskog prstena “kako bi se poboljšali sigurnost i protočnost. Također, gradnju garaže za oko 500 parkirnih mjesta kao djelomično rješenje njihova nedostatka, ali su dane i naznake kvalitetnijeg rješenja šireg prometnog pojasa. U prostore ispod istočne tribine predlažemo unijeti komplementarne sadržaje poput Muzeja HNK Hajduk, Fan shopa, sportskih barova, prostora postojećih sportskih klubova...”.
Boris Magaš koji je bio svjestan da treba obnoviti sve njegove najvažnije projekte, i Haludovo i Poljud, i sam je radio rekonstrukcije za sve njih. HNS-u i javnosti predstavio je projekt izmjene 2006. godine, s 44 tisuće mjesta za sjedenje, gotovo potpuno natkriven. Projekt je tada predstavio s arhitektom Vinkom Grgićem (Entazis). Ge+ arhitekte pitam koliko su upoznati s Magaševim idejama? “Još za vrijeme studija imali smo priliku razgovarati s akademikom Magašem na temu Poljuda. Bio je nezadovoljan s tadašnjim stanjem i činjenicom da se njegova arhitektura ne koristi. Htio je napraviti promjenu - približiti arhitekturu čovjeku, ali tada nije bilo sluha. Složili smo se da arhitektura postoji zbog ljudi, a ne da bi bila spomenik nečijoj veličini.
Sjetili smo se više puta tog razgovora kroz rad na ovom rješenju”, kažu. A o samom Poljudu govore: “Poljud je 70-ih godina prošlog stoljeća Splitu predstavljao razvoj i gradnju. Bio je atrakcija i nešto potpuno novo i hrabro u svijetu arhitekture u tadašnjoj državi - svojevrsno remek-djelo. Nakon Mediteranskih igara udomio je HNK Hajduk i u tom ga trenutku Splićani poistovjećuju s najsretnijim i najtužnijim danima u životu. Poljudska ljepotica, kako od milja zovu ovaj stadion, postala je jedan od simbola grada Splita. Splićani joj se rado vraćaju, ali nažalost, u sadašnjem stanju i sa sadašnjim nepostojanjem sadržaja, vrlo rijetko”.
Sam se Magaš pri projektiranju Poljuda najviše referirao na rimsku arenu, kao i grčki teatar, koji je po njegovu mišljenju imao najbolji odnos publike i glumaca odnosno igrača; organska je arhitektura, koja slijedi oblik školjke, u potpunosti srasla s prirodom. Kao njegov učitelj Turina, tako je i Magaš želio da njegov stadion ne bude zatvorena arena, nego da su gledatelji dio igre, sudionici, a ne samo “puki promatrači na terenu”. Je li riječ o najvažnijem projektu ovog arhitekta, pitamo Maroja Mrduljaša? “Nezahvalno je izdvajati pojedini rad iz opusa tako izuzetnog arhitekta kao što je Magaš jer je ostavio još izuzetnih djela, poput Muzeja revolucije u Sarajevu. No, ako govorimo o značenju projekta za grad te o njegovu međunarodnom domašaju i utjecaju, Poljud jest najznačajniji Magašev projekt.” Mrduljaš dalje kaže: “Temelj koncepcije je jedinstvena kombinacija rimske arene fokusirane na sportska događanja i otvorenosti prema okolnom krajoliku, s pogledima koji se otvaraju prema Marjanu i planinama u daljini.
Magaš je i konstruktivno i formalno maestralno riješio zadatak: velika školjka stadiona suptilno je utonula u tlo i ne čita se kao agresija u prostoru. Konstrukcija je ingeniozna jer zakošene tribine učvršćuju dva vodoravna pojasa prstena, pa nasuprotne tribine nose jedna drugu. Stadion odlikuje prostorna jasnoća i konzistentnost svih elemenata, od detalja do cjeline, i ne vidim tu neku mogućnost za ikakve preinake osim rekonstrukcije prema izvornom projektu”. Na pitanje o nužnosti rekonstrukcije odgovara: “Svaki objekt nužno je održavati i obnavljati. Mislim da Poljud mora ostati što bliže izvornom rješenju i da su moguće samo minimalne nužne tehničke intervencije, i to temeljem studioznog konzervatorskog elaborata jer je riječ o zaštićenom spomeniku kulture.
I sami klupski prostori i interijer trebali bi zadržati izvorni duh Magaševa rješenja”. U New Yorku se može pogledati i maketa Poljuda. Kako je nastala, objašnjava Mrduljaš: “Maketu su izradili studenti pod vodstvom Matthewa Worsnicka, a temeljem nacrta iz Arhive Magaš u Hrvatskom muzeju arhitekture. Zahvaljujući susretljivosti kolegica iz HMA, zajednički smo istražili arhivu, izvukli relevantne nacrte te ih skenirali kako bi tim u New Yorku imao najbolje moguće podloge. Izrada takvog modela nije jednostavna jer je riječ o zakrivljenoj trodimenzionalnoj formi”.
U dijalogu s morem i Marjanom
Po pitanju ovog stadiona, podsjetimo i na “Misli o arhitekturi” izdavača UPI2M, knjigu tiskanu 2014., godinu dana nakon arhitektove smrti, a riječ je o odabranim tekstovima velikog arhitekta koji su, kako navodi urednik knjige Alen Žunić, bili “rasuti u danas već teško dostupnim publikacijama, osobito inozemnima koje su kod nas ostale nepoznate”. Pravi su dragulj ove knjige upravo crteži Poljuda, a pokazuju razvoj arhitektove misli vezane uz ovaj stadion, na gotovo dnevnoj bazi. Nažalost, niz je skica, prema Magaševu kasnijem svjedočenju, nestao, pa su ovi crno-bijeli crteži rijetkost. Poljud je, može se pratiti u skicama, nastajao u dijalogu s morem, Marjanom, zaleđem Kozjaka.
“Odnos prema Marjanu dobiva značaj autoriteta”, piše u prvoj skici. Ispod sljedeće stoji: “Iz pejsažnog zahvata može izroniti samo konstruktivni prsten školjke”, zatim: “Ideja pejsaža postaje dominantnom. Na toj lokaciji Split mora dobiti zeleni izlaz na more. Životni prostor građana, šetača, sportskih lučica, duh suvremenog shvaćanja sporta, nije duh ‘koloseuma’, pa se pojavljuje izražajna tema ‘plitice’. Iz nove konfiguracije terena izvire školjka koja će primiti gledaoce”...