Što točno znači tvrdnja da u ovoj regiji danas postoje potencijalno fina vina? To znači da su najbolja ovdašnja vina bolja od mase vina iz renomiranih proizvođačkih država poput Francuske, Italije, Španjolske, Australije ili SAD-a. To znači da nema ništa čudno u tome da vas boca jednog takvog vina u lokalnoj prodavaonici košta tridesetak funti i više. To znači da ne biste trebali biti iznenađeni ako vam sommelier u vašem lokalnom restoranu jednog od ovih dana umjesto uobičajenog sauvignona ili syraha ponudi baš jedno od vina ovdašnjih proizvođača”, ovo je citat iz otvorne kolumne posljednjeg izdanja Decantera, vjerojatno najvažnijeg vinskog časopisa na svijetu. Regija o kojoj piše autor - inače jedan od uglednijih svjetskih vinskih pisaca Andrew Jefford - je istočna Europa, ali poseban naglasak stavljen je baš na Hrvatsku koju je Jefford nedavno i posjetio.
Kako je prvi put na ovim prostorima bio prije pada komunizma 1989. godine, autor je s neskrivenim oduševljenjem utvrdio kako se ništa u svjetskoj vinskoj industriji nije tako značajno promijenilo u tako kratkom vremenu. Vinska tranzicija tako se pokazala uspješnom, no u trenucima kada se obilježava trideseta godišnjica pada Berlinskog zida i početka postkomunističke tranzicije istočne Europe, Decanterovi hvalospjevi hrvatskim vinima zanimljiva su točka za analizu dosega te tranzicije. Jugoslavija je, podsjeća Jefford, krajem osamdesetih bila među deset najvećih proizvođača vina na svijetu, ali kvalitetom miljama udaljena čak i od bazičnih standarda zapadnog svijeta. Iz te pozicije, domaća vinska industrija u manje od tri desetljeća (tijekom Domovinskog rata nikakvog ozbiljnijeg razvoja nije bilo) stigla je do toga da se njezini najbolji proizvodi proglašavaju al pari najboljima iz tog istog zapadnog svijeta.
Proizvodnja vina iznimno je kompetitivna gospodarska djelatnost, koja se odvija na svim kontinentima osim Antarktike, a čije je tržište praktički potpuno globalizirano i otvoreno. Ako je u državi s malim površinama vinograda, malim količinama proizvodnje vina i malim unutarnjim tržištem uspješno stvoren globalno konkurentan vinski proizvod, logično se zapitati zašto hrvatska tranzicija nije uspjela proizvesti sličan uspjeh i u nekim drugim gospodarskim sektorima? Formula uspjeha vinske industrije u određenoj se mjeri mogla svesti na formulu: tradicija plus ljudi plus znanje plus inicijativa. Većina uspješnih hrvatskih vinara ljudi su mlađe generacije koji su prije tridesetak godina na temelju obiteljske tradicije pokrenuli proizvodnju, obrazovali se i iskoristili mogućnosti koje su se otvorile nakon tranzicijske propasti centraliziranih socijalističkih sustava poljoprivredne proizvodnje. A taj uzorak zapravo je vidljiv na razini cjelokupne hrvatske ekonomije.
Dok javnost zdvaja nad urušavanjem velikih hrvatskih industrijskih kompanija, stotine malih domaćih poduzeća prodaju svoje usluge i proizvode diljem svijeta. Velika državna brodogradnja je u kolapsu, ali inženjerske i projektantske tvrtke rade izvrsno, a interes tržišta rada za studente brodogradnje je nikad veći. Prosječni rezultati hrvatskog obrazovnog sustava mjereni famoznim PISA testovima iz godine u godinu stagniraju, ali reprezentacije hrvatskih učenika s informatičkih i matematičkih olimpijada i sličnih natjecanja redovno se vraćaju s odličjima. Čak i u razvoju turizma, hrvatskog posttranzicijskoga gospodarskog dinama, impetus za uzlet kvalitete prije velikih sustava dali su pojedini mali hotelijeri.
Nažalost, ti uspjesi često su prekriveni percepcijom općeg neuspjeha. Ta percepcija rezultira razočaranjem, pa i nizom retrogradnih društvenih procesa koji su posljednjih godina vidljivi diljem Europe, ali čini se ipak nepravedno da u finalnoj bilanci naše tranzicije sjajni uspjesi pojedinaca budu uprosječeni u općem sivilu. Tijekom zadnjih trideset godina, uz sve društvene anomalije koje svakodnevno proživljavamo, živjeli smo u vremenu trijumfa pojedinca, vremenu koje je najkvalitetnijim individualcima, poput pojedinih hrvatskih vinara, omogućilo da dosegnu svjetski vrh i, kako kaže Andrew Jefford, “budu bolji od mase iz Francuske, Italije, Španjolske, Australije ili SAD-a”. Zašto takva tranzicija nije bila masovnija? Ima li takvih individualaca premalo ili neki od njih ipak nisu dobili priliku zasjati? Nažalost, pojmovi “nacija izvrsnih” i “izvrsna nacija” nisu istoznačnice...