Branko Milanović, jedan od najuglednijih svjetskih ekonomista i eksperata za pitanje nejednakosti, objavio je tvit u kojem se osvrnuo na "uspjehe tranzicije". Njegova objava u osnovi sadrži grafikon s vrlo kratkim komentarom koji prikazuje prosječan rast bruto domaćeg proizvoda 25 država tzv. tranzicijskih zemalja koje su u drugoj polovini 90-ih godina prošloga stoljeća krenule na put političko-ekonomske transformacije iz jednopartijskih sustava s dirigiranim gospodarstvima prema višestranačju i tržišnim ekonomijama.
Za početnu godinu mjerenja bivši glavni ekonomist Svjetske banke uzeo je 1985., jer nju smatra zadnjom godinom "konvencionalnog državnog socijalizma". Ako se prisjetimo pet zadnjih godina SFRJ, mogli bi se složiti s tom tezom, ali nas sigurno neće obradovati Milanovićev jednostavan zaključak kako je Hrvatska jedna od najvećih gubitnica tranzicije. Depresivno je koliko smo loše prošli u tih 38 godina; čak je 16 zemalja prema brzini realnog rasta BDP-a imalo bolje ekonomske performanse od Hrvatske.
Otužno, ali čak je i BiH u tih 38 godina imala višu stopu realnog rasta od Hrvatske, a Branko Milanović upozorava kako svi koji su kroz sve te godine imali sporiji rast od BiH (1,6 posto) ne samo da su gubitnici u odnosu na ostatak tranzicijskih zemalja koje su rasle vrlo brzo, nego brzinom gospodarskog rasta čak nisu uspjele dostizati tzv. Zapad. Milanović do zaključka dolazi tako što ekonomski rast razvijenijih zapadnih zemalja usklađuje sa stopom rasta populacije. Ukratko; trčali smo za Zapadom, ali kao da cupkamo u mjestu jedva se mičući prema naprijed.
Drugim riječima, Milanović čak i za Sloveniju, kao i za Hrvatsku, tvrdi kako se od 1985. godine nije uspjela ekonomski približiti Zapadu. Prema njegovu mišljenju, najuspješnije zemlje tranzicije definitivno su zahvaljujući rastu Poljska, Albanija i Bjelorusija, dok su bukvalno tragični gubitnici Ukrajina i Tadžikistan. Ukrajina i Tadžikistan u 2021. završile su kao siromašnije zemlje nego što su to bile 1985. godine te se može zaključiti kako se njima tranzicija definitivno nije isplatila. Ta teza izazvat će, naravno, velike otpore pa i uzbunu u salonima zapadnih liberalnih demokracija, ali brojke su jednostavne, robusne i - ne lažu.
Štoviše, ako se uspjesi tranzicijskih država stave u odnos sa stopama globalnog rasta, koji je bio brži od zapadnog, onda ti uspjesi nisu uspjesi, nego i generalno gledajući - podbačaj. Naime, stopa prosječnog globalnog rasta usklađenoga za populaciju iznosila je u promatranom razdoblju 3,6 posto, a baš svi iz tranzicijske "obitelji" imali su niže stope rasta. Naravno, globalan rast za sobom vuče Kina i s njom se teško komparirati, ali Milanović čak tvrdi kako svi među tranzicijskim zemljama s rastom ispod 2,5 posto nisu popravili svoje pozicije u globalnim prihodima. Za povijesno idealizirani koncept transformacije netržišnih prema tržišnim ekonomijama ovo su devastirajući podaci, iako je ključno pitanje radi li se tu o političko-ekonomskom modelu ili i o demografskim trendovima kao jednom od ključnih faktora u pozadini ovih Milanovićevih zapažanja.
Bilo kako bilo, za Republiku Hrvatsku bilo bi jako loše da se ponovi 38 godina kakve smo proživjeli od 1985. godine jer bi to značilo daljnje zaostajanje na razini Zapada, tranzicijskih zemalja i globalno. Upravo zbog toga treba cijeniti stope rasta realizirane tijekom vlasti Ivice Račana, kao i ove u mandatima premijera Andreja Plenkovića.