INTERVJU

IVA SMRKE 'U Baselu sam naučila da diplomatski gledam na svaki problem. I, zapravo, da ne postoji problem već - potencijal'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 12.03.2018. u 08:51

Iva Smrke Kröger

Arhitektica Iva Smrke, koja je rođena u Rijeci, a završila je arhitekturu na studiju u Ljubljani, partnerica je suradnica u jednoj od najpoznatijih arhitektonskih ureda svijeta, Herzog&de Meuron.

Švicarski arhitekti autori su nekih od najpoznatijih suvremenih građevina, kao što su novi izgled londonske galerije Tate, potom Filharmonije Elba u Hamburgu, nogometni stadion Matmut u Bordeauxu...

Radila je na raznim međunarodnim projektima, od kulturnog centra u Sao Paulu do trgovine Miu Miu u Tokiju. Vodila i je natječaj za Muzej umjetnosti 20. stoljeća u Berlinu; projekt s kojim je pobijedila u oštroj konkurenciji najpoznatijih svjetskih arhitektonskih imena. Trenutačno kao voditeljica nadzire više projekata: jedan je u četvrti Arts District u Los Angelesu, drugi privatna kuća u New Yorku, za koji kaže da “ne smije govoriti o ovom projektu jer je klijent zatražio diskreciju”.

400 zaposlenih

Iva Smrke živi u Švicarskoj, u subotu dolazi u Dubrovnik, na Vikend s Orisom, gdje je među predavačima. Iva Smrke pridružila se uredu Herzog & de Meuron 2004. kao pripravnica tijekom studija i u ured se vratila 2006. godine. Za Jutarnji govori o svojim počecima.

“Nakon osmog semestra na studiju željela sam otići na praksu izvan Slovenije. Prvo pitanje koje sam sebe pitala nakon te odluke bilo je ‘tko je najbolji?’ i odgovor je bio očit: Herzog&de Meuron. Morala sam probati. Iako nisam očekivala, brzo je uslijedio poziv za intervju. Mjesec dana nakon intervjua već sam počela sam raditi. Prije nego što sam došla u ured, bilo me strah, no brzo sam otkrila kako sam se našla u jednom ugodnom ambijentu, koji mi je naprosto odgovarao”.

Dodaje da su je Jacqes Herzog i Pierre de Meuron naučili gotovo svemu što zna: “od projektiranja, suradnje s drugim disciplinama do dobre arhitekture. Isto tako, doživjela sam veliki rast kao osoba, kako da ne uzimam stvari previše osobno, kako da diplomatski i racionalno gledam na svaki problem. I, zapravo, da ne postoji problem: već potencijal. Nedoumica je zapravo izvrsno sredstvo i može donijeti najbolji mogući odgovor”.

U birou je zaposleno četiri stotine ljudi. Njih tri stotine u Baselu gdje počinje svaki projekt. Iva Smrke Kröger trenutačno vodi 50-ak projekata različitih veličina, od kuća do golemih kompleksa, u različitim fazama.

“Timovi su baš zato i različiti: od dva do četrdeset arhitekata. Npr. moja ekipa za Sao Paulo je bila trideset i pet arhitekta, a trenutno radim na kući u New Yorku s pet arhitekata. Ne smijemo zaboraviti ni suradnike raznih disciplina: od statika do akustika itd. Baš zato je arhitektura lijepa - jer ne postoji samo zbog arhitekata nego i zbog suradnje različitih disciplina. Svi surađuju s istom željom, a to je naći nabolje moguće rješenje unutar zadanih restrikcija”.

Velika migracija

Koja je prednost rada u velikoj firmi, pitam je?

“Projektiranje je svugdje isto, prošlo kroz manju ili kroz veću proceduru. Arhitekti u našem birou uvijek rade samo na jednom projektu - što je velika prednost za arhitekta, a i za projekt. Imati 100-postotni fokus i posvećenost ključno je za dobro rješenje”.

Spomenula je Sao Paulo, projekt kojemu je bila na čelu tima. Koliko je bitno poznavati kontekst pojedinog grada da bi se u njemu sagradio kulturni centar?

“To je jako važno. Ja sam putovala tamo svaki mjesec. No, najvažnije je da uvijek surađujemo s lokalnim ekipama, ljudima i disciplinama koji su stručnjaci u tom dijelu svijeta. Nikako ne želimo unijeti švicarski način gradnje i života u okolinu kojoj to ni najmanje ne odgovara. Lokalni nam stručnjaci svojim znanjem pomažu naći najbolje rješenje. Bez njih projekt ne bi zaživio”.

Život u Baselu, pak, opisuje na sljedeći način: “Vjerujem da je život lijep svugdje gdje živiš. Dosta je različit od naših krajeva. Švicarci su jako pragmatični i racionalni. Basel je dosta drugačiji od tipičnog švicarskog grada: vjerujem da su ljudi otvoreniji jer žive na granici Njemačke, Francuske i Švicarske. Migracija preko granica je velika i vjerujem da je zato prisutna takva otvorenost, čak i alternativnost. I zato je umjetnost ovdje tako važna. Kažu da postoje tri vremenska doba: svijetlosivo, sivo i tamnosivo. Naravno, zbog niskih temperatura i zato što je neprestano oblačno. Iako je to zapravo više šala nego istina jer su ljeta nevjerojatno topla i tada se svi građani nađu uz rijeku: tako se vidi da znaju iskoristiti što imaju. Basel nudi visoku kvalitetu života, a ljudi cijene ljepotu svakog dana”.

Na pitanje koji joj je najdraži projekt biroa Herzog&de Meuron, ova arhitektica nema jednoznačni odgovor.

“Ima ih puno. Svaki projekt je specifičan i odraz je lokalnih i drugih faktora, ekonomskih, političkih, socijalnih i sl. Svaki projekt je naš najbolji mogući odgovor. Volim one projekte koji su oblikovani kao odgovor problemu i njihova fizička egzistencija je odraz tih. Jedan od najočitijih je Parrish Art Museum u South Hamptonu”.

Arhitektura i odgovor

A koji joj je najdraži projekt na kojemu je ona sudjelovala radeći za njih? “Svi na kojim sam radila. U svakom projektu dam veliki dio sebe. U arhitekturi sve traje dugo vremena, kad nešto projektiraš, godinama ti se život vrti oko toga, i radiš izvan uobičajene satnice. Svjesni smo da će posljedica te izgrađenosti utjecati na ljude i na grad desetljećima”.

Ova je arhitektica vodila natječaj za Muzej umjetnosti 20. stoljeća u Berlinu, s kojim je pobijedila u oštroj konkurenciji najpoznatijih svjetskih arhitektonskih imena. Što misli da je presudilo na tom natječaju? “Jednostavnost, fleksibilnost uporabe koja je za muzeje današnjice jako važna. Imamo sreće jer imamo veliko iskustvo u muzejima. Važno je znati i uspostaviti dijalog s klijentom. U konkretnom slučaju, muzeji su katalizator za građane i vjerujem da je naše rješenje u Berlinu jak urbani odgovor koji potencira građane da dođu i, čak i bez ulaznice, vide umjetnost. Slični potez smo napravili u Tate Modernu u Londonu, gdje smo revolucionirali način na koji se umjetnost prikazuje građanima: tzv. Turbine Hall je prostor koji promovira instalacije, isto tako dozvoljava građanima da dođu u kontakt s umjetnošću besplatno. Tamo se ljudi nalaze, sjede, pričaju, u odnosu su s umjetnosti i jedno s drugim. To je postao prostor za kontemplaciju”.

A prije rada u ovoj firmi? Što je naučila tijekom studija u Ljubljani? “Najviše me je naučio moj mentor a profesor Florjančić. Dao nam je pročitati tekstove Hermana Hertzbergera i time mi je otvorio oči u svijet arhitekture koja nije samo izgrađena struktura, već odgovor na različita pitanja od socijalnih, ekonomskih, urbanih do estetskih”.

Izdvajamo