ZAGREB - Šestog prosinca navršilo se dvadeset godina od najžešćeg napada na Dubrovnik. U tom je napadu poginuo i dubrovački fotograf Pavo Urban. Poginuo je, poznato je, dok je snimao napad na Dubrovnik, a njegova je fotografija bombardiranja Starog grada prema mišljenju mnogih i naša najsnažnija ratna fotografija: prizor je savršeno kadriran, a dokumentaristička neposrednost i umjetnička doživljajnost u savršenom su balansu.
Munjevito je reagirao na situaciju, snimio je 12 fotografija, sedam u boji i pet crno-bijelih. To su ujedno i posljednje fotografije koje je snimio budući da je pogođen gelerom granate koja je eksplodirala između Orlandova stupa i crkve Sv. Vlaha. Bilo je rano jutro. Imao je 23 godine. Fotografije su pronađene u njegovom fotoaparatu.
Hrabra mladost
Pava Urbana najviše pamtimo po ratnim fotografijama, no na izložbi upravo otvorenoj u Zagrebačkom kazalištu mladih možemo vidjeti izbor njegovih kazališnih fotografija. Neke od njih, primjerice snimke predstave “Ecce homo” s Dubrovačkih ljetnih igara, snimljene su kad je imao 19 godina. “Ribarske svađe”, pak, snima na Lovrijencu u ljeto 1991. godine:
- Nisam znala da se Pavo u toj mjeri bavio kazališnom fotografijom. Riječ je o zahtjevnom žanru, a nakon što sam vidjela njegove fotografije, bila sam oduševljena. I želja mi je bila da ih izložimo kod nas u kazalištu - kaže ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč.
- Pavo je rođen s talentom, zato su njegove fotografije tako zrele. Uostalom, često najbolje fotografije i nastanu u mladim danima. Kasnije su možda tehnički bolje, ali su u mladosti hrabrije - kaže fotografkinja Mara Bratoš koja je s Pavom Urbanom bila u ljubavnoj vezi u vrijeme kada je poginuo.
Slikovita pisma
I upravo uz Maru Bratoš vezan je najpotresniji dio obilježavanja obljetnice smrti mladog fotografa. Naime, u sklopu događaja “Rat-art: dvadeset godina poslije” trojica mladih studenata glume (među kojima je i rođak Pava Urbana Nikola Baće, te njegovi kolege Romano Nikolić i Ivan Magud) pročitali su u utorak navečer pismo u obliku dnevničkih zapisa koje je Pavo Urban pisao i namijenio Mari Bratoš.
Mara Bratoš je u trenutku njegove smrti bila na studentskoj razmjeni u Americi. Kad je krenula u Ameriku, rat nije bio izgledan. Puno se toga u Gradu u kratkom roku promijenilo, a slikovita pisma Pava Urbana jasno su to dočarala:
Miris rogača
“Do prije mjesec dana bio sam tako normalan. Do prije dva mjeseca bio sam skroz normalan. I nešto najnormalnije bilo mi je ležanje s Mârom u entrati. Ispod velikog baroknog ogledala.
A onda je počelo: Prvo je Mâra pošla u Ameriku, pa mi ležanje s njom nije moglo biti nešto najnormalnije, jer teško je ležati s nekim tko je tisuće kilometara daleko. Ali nije nemoguće. Samo je teško i nenormalno...” piše u pismu od 10. listopada 1991., niti dva mjeseca prije smrti. Ostala tri pisma datiraju u 11., 13. i 18. listopada.
U jednom pismu opisuje kako izgleda Dubrovnik, u dva sata ujutro, kada ide telefonirati Mari u Ameriku. Prvo su mu ta sablasna tišina i mrak bili zastrašujući, a onda... “... A onda obikneš. I bude ti normalno. I pomisliš kako je divan ovaj grad kad ga ne vidiš. Samo ga slutiš. I s prvim mrakom i gašenjem svjetla na prozorima izlaziš u bezdan, prolaziš kraj rijetkih ljudi-krijesnica i tek po mirisu rogača znaš u kojemu si dijelu Sv. Jakova. I sve ti bude igra, neko čudno nadmetanje s realnošću - pokušavaš rat uvjeriti da on to nije”.
Imunitet Dubrovnika
U pismima Pavo Urban opisuje sebe i svoje društvo, kako na jutarnjem suncu sjede na vrećama s pijeskom koje čuvaju Orlanda od gelera, “vjerujući u neki nepostojeći imunitet Dubrovnika”, citira Vladu Gotovca, njegove “prekrasne riječi koje osjeća kao svoje”, piše o poginulom pjesniku Milanu Milišiću, pa kako ga neki P. P. posjeća na strica iz Papićeva “Života sa stricem”, o tome kako se sve mijenja, kako se trudi biti još bolji čovjek: “Ako jednoga dana nakon ovoga i budem drugačiji, nadam se da neće biti na gore”.
Važan opus
Ratne snimke pokazao je u ZKM-u u utorak na projekcijama ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik i umjetnik Antun Maračić, koji se u više navrata bavi radom Pava Urbana: - Urban je bio velik fotograf. Poznavao sam ga iz Dubrovnika kao dječaka, a tek sam kasnije otkrio o kako važnom je fotografskom opusu riječ - kaže Maračić.
- Ja ne mogu biti objektivna ni kad je riječ o mojim drugim kolegama, a posebice kad je riječ o Pavu. No, mislim da je sazrelo vrijeme da se pregleda i razvije arhiva od nekoliko tisuća negativa koja je ostala iza njega, gdje ima vrijednih stvari. Kao što osjećam da je sazrelo vrijeme da se pročita ovo pismo - zaključuje Mara Bratoš.
Dvanaest fotografija
Na prvoj od 12 fotografija koje je snimio posljednjeg dana života ne događa se ništa, vidi se samo pust Grad u tmurno prosinačko jutro, na sljedećoj je već pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se trese kamera. A na posljednoj fotografiji, riječima Antuna Maračića “Pavo kao da je oproštajno zagrlio cijeli Grad”.
I kad sve to gledate, i čitate njegova pisma, postane vam jasno: o Pavu Urbanu i njegovom opusu trebali bismo javno razgovarati i izlagati ga mnogo češće.
I onda se vratite pismu: “Izvodim Kaosa u šetnju, kupam se (to jest, perem se), čitam knjige. Rekao sam sebi: ako i treba da poginem za dva dana, makar ću ih proživjeti normalno. Ne opterećujem se budućnošću, a ni sadašnjošću. Volio bih da mi netko ponudi dvije godine potpune sreće s tobom i poslije toga smrt, nego prosječan životni vijek do 85. godine. Nikad u životu nećeš znati što sam osjećao za tebe. Kako je čudno kad je smrt blizu. Shvatiš koliko si živio dobro i koliko si bio objesan.”