23. siječnja 1897. dubrovački tjednik Crvena Hrvatska, pravaško glasilo Frana Supila i Ante Trumbića, objavio je na naslovnici veliki polemički članak o tek otvorenom hotelu Imperial.
Ne samo da su se novine osjetile uvrijeđenima zbog kolonijalnog imena hotela za koji se kaže da je “novi gorostas koji je niknuo između ubavih kućica našijeh čarobnijeh Pile”, već su se novine i otvoreno suprotstavile statusu tog hotela koji su doživjele kao njemačku enklavu u gradu koji ni po čemu nije njemački.
“Ovaj hotel dignuo se na našem zemljištu u sred naroda koji hrvatski govori, pak to uprav ostentativno ignoriranje domaćeg jezika vrieđa naša prava i naš narodni ponos.” Bez obzira na to govori li se o velikim hotelima 1897. ili o golf-terenima 2013., čini se kao da strani investitori sa sobom donose iste društvene dileme.
Na fotografiji: Karl Lueger, gradonačelnik Beča u Lovranu
Spomenuta, davno zaboravljena kontroverza tek je jedno od niza iznenađenja koja su se pojavila na izložbi “Austrijska rivijera: Beč otkriva more (Österreichische Riviera: Wien Entdeckt das Meer)” koja ostaje otvorena u bečkom Gradskom muzeju sve do kraja ožujka 2014. S do sada neviđenim mnoštvom podataka i o jadranskom turizmu prije Prvog svjetskog rata, ova izložba pokazala se iznimno popularnom kod bečke publike. “Na otvorenju se skupilo više od osamsto ljudi, najviše što muzej pamti”, kaže kustosica Nadia Rapp-Wimberger. “Bila je tolika gužva da smo morali zatvoriti vrata petnaest minuta prije otvorenja.”
Riječ je svakako o izložbi koja se mogla napraviti jedino u Beču, gradu iz kojega je na Jadran u to doba dolazilo najviše turista i u kojemu je na te dane sačuvano najviše uspomena. Pod voltima Gradskog muzeja posjetiteljima se nudi mnoštvo izložaka, od litografija Trsta, fotografija zgrade Marine Casino u Puli (danas Doma hrvatskih branitelja) do kolekcije plakata i turističkih prospekata.
Iz Austrijskog etnografskog muzeja posuđeni su prekrasni primjerci hrvatskih suvenira i artefakta koje su prikupili austrijski putnici, a u postavu izložbe pripomogle su i mnoge hrvatske institucije. Tako su stare razglednice Lošinja stigle iz Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji, originalni reklamni stalak koji je stajao u knjižari Morpurgo stigao je iz Muzeja grada Splita, a hotelsku knjigu gostiju iz 19. stoljeća (s potpisom cara Franje Josipa) posudio je Arheološki muzej grada Splita.
Industrija jadranskog turizma uvelike je izmišljena upravo u Beču, a takvo što je postalo moguće tek proširenjem mreže austrijskih željeznica koje su povezale Beč prvo s Trstom 1856., a onda i s Rijekom 1873. godine. Putovati je postalo znatno lakše i tako su mjesta poput Opatije i Lovrana postala poželjne turističke destinacije ljudima iz glavnoga grada Monarhije. Iako je sjeverni Jadran bio pun Bečana srednjih i visokih društvenih slojeva, do teže pristupačne Dalmacije kretali su samo turisti željni kulturnih i povijesnih znamenitosti, koji su parobrodima stizali do Splita i Dubrovnika.
Ono što ovoj izložbi daje neočekivanu dimenziju jest nastojanje da se pokaže politička i društvena pozadina te turističke scene. “Nismo se samo htjeli baviti habsburškom nostalgijom, željeli smo pokazati i kakva je bila kolonijalna realnost tog vremena”, kaže kustos izložbe Christian Rapp. Naravno da su Austrijanci najviše putovali u granicama dosega svoje carevine.
Izložba pokazuje da su Austrijanci upoznali Jadran preko trgovačke luke Trst, glavne vojne luke u Puli i razvojem svoje carske mornarice. Bitka kod Visa 1866., u kojoj je Austrijska mornarica porazila Talijane, na izložbi zauzima jedno od ključnih mjesta. Sjećanja na tu pobjedu silno su važna u kolektivnoj memoriji Austrijanaca, jer to je bila prva i jedina velika pomorska bitka koju su ikad dobili. “Po mnogo čemu je turizam tek još jedan od načina na koji se osvaja neka zemlja”, nastavlja Rapp. “Veliki dijelovi Jadrana bili su u austrijskim rukama vrlo kratko, no turizam je pomogao da ostanu trajno obilježeni austrijskom prisutnošću.”
Jedan od iznenađujućih primjera austrijanizacije obale bilo je jačanje zdravstvene skrbi za bečke bolesnike. “Iznenadio nas je veliki broj bolnica koje je grad Beč otvorio po jadranskoj obali”, kaže Nadia Rapp. Mnoge od tih bolnica bile su namijenjene djeci, a među njima se ističe Maria Theresia Seehospitz, sagrađena u San Pelagiu, nadomak Rovinja. Život u jednom od tih morskih hospicija šarmantno je evocirao bečki umjetnik Hugo Charlemont koji je na svojim akvarelima prikazao poslušno ukipljenu djecu pod paskom cijele momčadi časnih sestara.
Na fotografiji: ‘Abbazia’ ,secesijski plaka Stephanie Glax iz 1911. reklamira opatiju
“Bad Ischl am Adria”, kako su Opatiju voljeli zvati austrijski pisci, postala je lječilište još 80-ih godina 19. stoljeća. U Opatiju su redovito dolazili pripadnici carske obitelji, a njihov status pomogao je brzoj popularizaciji Jadrana, baš kao što bi se to dogodilo i danas dolaskom Beyonce ili princa Harryja. Brijunsko otočje koje je kupio Paul Kupelwieser za 75.000 guldena pretvorilo se 1912. godine u vrhunsku turističku destinaciju za pripadnike najviših društvenih slojeva, kad je otvoren hotel Neptun III.
A da su Brijuni od samoga početka bili vezani uz egzotične životinje - vidi se na privatnim fotografijama iz 1913. koje prikazuju i farmu nojeva i veliku skupinu majmuna. Crikvenica, koju je 80-ih godina razvio nadvojvoda Joseph Karl Ludwig, na izložbi je dobila manje prostora, jer je potpala pod mađarsku stranu dvojne carevine, tako da se i po austrijskim zbirkama o njoj našlo manje materijala.
Izložba govori puno o tome koliko su Austrijanci promijenili Jadran, ali i otkriva koliko je malo taj isti Jadran utjecao na same Austrijance.
Jadran na austrijski imaginarij gotovo da nije ostavio traga, tek ovlaš. Međutim, Austrijanci su tijekom boravka na Jadranu napravili neka vrlo uspjela umjetnička djela. Primjerice, akvareli Splita i Dubrovnika koje su naslikali otac i sin, Jakob i Rudolf von Alt, 40-ih godina 19. stoljeća, blistavi su radovi nastali u namjeri da se njima ovjekovječi puno više od puke egzotike ugođaja kvaziorijentalnoga okoliša.
Ili secesijski plakati Stephanie Glax kojima se reklamira Opatija, koji na izložbi odmah upadaju u oči kao najljepši i najtraktivniji izlošci. Posebno je zanimljivo otkriće i da je doajen bečke scene primijenjenih umjetnosti, Josef Hofmann, dizajnirao materijal za ženske haljine pod nazivom Ragusa, koristeći se geometrijskim shemama koje se temelje na onodobnim tkanjima iz Konavala.
Koliko god da su uzbudljiva ta dizajnerska dostignuća, smiruje nas spoznaja da nikada do kraja nisu našla plodno tlo. Jadranska narodna umjetnost nikad nije inspirirala Austrijance u onoj mjeri u kojoj je vizualno bogatstvo Indije inspiriralo Britance, niti u onoj mjeri u kojoj su Karpati utjecali na Mađare ili Poljake. Jadran je istinski inspirirao jedno jedino veliko djelo austrijske putopisne literature, “Dalmatinsko putovanje” Hermanna Bahra, dok je ostatak publicistike vezane uz Jadran, a koju su napisali Austrijanci, uglavnom nečitljivo dosadan.
Jedan od razloga što je ova izložba doživjela ovako velik uspjeh godine 2013. je i taj što ona priziva vrijeme kad je Jadran bio egzotična, glamurozna i jedva ponešto jeftinija destinacija od francuske rivijere. Danas Austrijanci doživljavaju Jadran kao tek jedno od jeftinijih mjesta kamo se može relativno blizu otići na odmor. Međutim, putnici iz engleskih govornih područja Jadran i danas smatraju čarobnim mjestom na kojemu se još štošta ima otkriti.
Izložba završava fotografijama velike i ambiciozne bečke izložbe o Jadranu iz ljeta 1913. godine koja kao da je trebala razjasniti odnos Austrije prema Jadranu, radi li se o prolaznoj fascinaciji ili o trajnoj ljubavi. Ta nas grandiozna izložba danas očarava možda još i više s obzirom na to da znamo kako je to bila jedna od posljednjih velikih priredbi carevine koja će uskoro nestati.
Ipak, jedna je skupina nekadašnjih habsburških podanika ostala vjerna jadranskome turizmu i poslije pada carevine i ta je skupina zaslužna za razvitak turizma na Jadranu poslije Prvog svjetskog rata. To su Česi. Zar ne bi “češka rivijera” bio sjajan naziv za jednu buduću izložbu? Mislim da bismo se i na toj izložbi nagledali velikih iznenađenja.
Preveo: Saša Drach