Dolazim u Zagreb jer je moja misija, koju mi je za sobom ostavio moj učitelj Joseph Beuys, da budem sijačica. A sjeme ne pada uvijek na plodan teren u ovom društvu koje više voli “Imati nego Postojati”. Nadam se da u Hrvatskoj postoje osobe koji imaju želju biti marljivi vrtlari. Ja ću ipak nastaviti saditi dok god sam živa u znak Josepha Beuysa.
Netipična figura
Tako za Jutarnji list govori Lucrezia De Domizio Durini, talijanska kolekcionarka, pokroviteljica umjetnosti, kustosica, barunica i jedna “netipična figura umjetničkog sistema”. Kada govori o umjetnosti, govori većinom o Beuysu, čuvenom njemačkom avangardnom umjetniku, teoretičaru, kiparu i performeru čija je bila dugogodišnja suradnica i prijateljica. Pa ako je umjetnost ta koja joj je obilježila život, kroz brojna poznanstva i događaje kojima je bila sudionikom, Beuys je bio taj koji joj ga je iz korijena promijenio. Nakon njegove smrti 1986. Lucrezia De Domizio Durini u misiji je širenja njegove umjetničke misli. Beuys je i jedan od glavnih protagonista njezine autobiografije “Zašto - Izazovi žene onkraj umjetnosti”, koju je prošle godine objavio milanski izdavač Mondadori, a koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu (izdavač Area).
“Ako postoji osoba koja predstavlja identifikaciju života i umjetnosti, to je upravo ova žena, koja puši dvije kutije cigareta na dan, oblači se samo u crnu odjeću Issey Miyakeja i koja je pretvorila Bolognano, malo mjesto okruženo planinama u Abruzzu, u svetište suvremene umjetnosti”, piše novinar Corriere della Sera.
‘Obrana prirode’
Lucrezia De Domizio Durini godinama nesebično pomaže umjetnicima, “na čija je djela potrošila čitavo jedno obiteljsko bogatstvo”. Ne voli se predstavljati kao kolekcionarka te kaže da ona zapravo “skuplja ljudske odnose”. Njezina autobiografska knjiga sasvim je otvorena ispovijest. Pa iako tvrdi da nije u njoj htjela nikoga kritizirati, ipak neke osobe nije štedila. “ Achille Bonita Olivu više ne vidim kao likovnog kritičara već kao političara, birokratu umjetničkog sistema”, zapisala je.
A svoje uspomene barunica odlučuje staviti na papir u jednom specifičnom trenutku u životu - kad prije tri godine zauvijek napušta Italiju nakon brojnih pokušaja da svoju vrijednu kolekciju Beuysovih djela ostavi kao donaciju svojoj domovini. Na koncu Kunsthausu iz Züricha 2011. donira cijelu svoju privatnu kolekciju od 300 radova iz čuvenog Beuysova projekta “Obrana prirode”. “Riječ je o projektu na kojemu je Beuys radio zadnjih 15 godina života u Abruzzu, i posebno u Bolognanu u direktnoj suradnji sa mnom i s fotografskim objektivom mog pokojnog supruga Bubyja Durinija.”
Demokršćani kao rak
Svoju razočaranost Italijom barunica Durini povezuje s odnosom prema Beuysu i njegovu djelu u toj zemlji, ali i nekim drugim razlozima, prije svega tamošnjoj političkoj i društvenoj klimi. Beuys je, kaže, jako volio Italiju. Italija je zemlja koju je najviše posjećivao i u kojoj je najviše radio. “No Italija nije voljela niti voli Beuysa. Nažalost svi beuysovski koncepti, među kojima i njegova poznata ‘Living Sculpture’ sačinjena od ljudi različitih rasa, religija, društvenih, kulturnih, političkih i ekonomskih statusa, povezanih zajedničkom i solidarnom suradnjom, nisu dio talijanskih političkih i institucionalnih sistema. Nakon Drugog svjetskog rata Italiju vode demokršćani i tu se rodio rak, koji se je svojim metastazama proširio u sve pore života. Demokracija znači jednako pravo za sve ljude. Danas Italija proživljava krizu konfuzije, a korupcija je postala endemična, međutim prava kriza je ona kulturalna, intelektualna i etička. Duboko sam pogođena, no istodobno i mirna zato što se zadnji cjeloviti korpus Beuysovih radova, ‘Obrana prirode’, čuva u Kunsthausu u Zürichu, u jednome od najvažnijih svjetskih muzeja.”
Upisana u DNK
U knjizi “Zašto” doznajemo i da je pokret Transavangarde rođen u njezinom domu, u Villi Durini, tijekom dva dana dugih razgovora. Budući da “niti jedan galerist nije htio riskirati s tim megalomanskim projektom”, upravo je ona sugerirala ocu transavangarde Bonitu Olivi suradnju s trgovcem umjetninama Emilijom Mazzolijem iz Modene koji mu pomaže oko okupljanja glavnih protagonista tog pravca Francesca Clementea, Sandra Chije, Mimma Paladina, Nicole De Marije 1980. godine.
“Unatoč brojnim osobnim tragedijama, smatram se sretnom. Prisustvovala sam povijesnim događajima koji su neponovljivi. Pratila sam sve umjetnike Arte povere i talijanske konceptuale, kao i mnoge svjetske umjetnike i intelektualce.”
Lucrezia De Domizio Durini cijeli je život okružena umjetnošću, još od malih nogu. Dana 3. siječnja navršila je 78 godina. “Moj je otac bio kolekcionar. Prvo što sam vidjela kad sam otvorila oči na zidovima moje roditeljske kuće bile su slike Picassa, Braquea, Miroa, Kleea itd. Umjetnost je integralni dio moga života, rekla bih da mi je upisana u DNK.” No tek nakon što joj pogiba suprug, umjetnost postaje isključivi smisao njezinog života.
Misao i glas
“Nakon tragične smrti mog supruga Bubyja Durina u olujnim vodama Indijskog oceana na Božić 25. prosinca 1994., odlučila sam se za samoću. Umjetnost je ta koja mi daje onaj mir.”
Svoj prvi susret s Beuysom barunica Durini dobro pamti. Sve je počelo nakon što je pročitala jedan njegov intervju. “Znala sam i prije da je poseban, a onda sam pročitala u časopisu Flash Art razgovor s njim koji je napravio torinski novinar Piero Gilardi. Bio je to lipanj 1971. Privukle su me Beuysove riječi, njegova otvorena umjetnička vizija koja se temeljila na različitim aspektima svakodnevnog života i na različitostima slobodnih i solidarnih suradnji, među disciplinama i ljudima. Umjetnost koja je izjednačena sa životom.” Pisala mu je i susreli su se u Napulju 13. studenog 1971. prilikom Beuysovog prvog pojavljivanja u Italiji u čuvenoj galeriji Lucia Amelija, “velikog čovjeka koji je prvi upoznao Italiju s najvažnijim međunarodnim umjetnicima tog povijesnog trenutka. Na žalost, danas ga se više ne sjeća ni jedan talijanski kritičar”. “Od te 1971. i dalje širim Beuysovu misao... njegov glas... njegovu svetu i ljudsku filozofiju sačinjenu od ljubavi, a sve u obranu čovječanstva i prirode.”
Spremam posebne projekte za Zagreb
U svojoj misiji širenja Beuysove misli i djela barunica Durini nekoliko je puta posjetila i Hrvatsku. Prvi put u travnju 1997., kada je u galeriji Zvonimir priredila Beuysovu izložbu “Znakovi komunikacije” s jedinstvenim djelima iz DDR-a, kao i izložbu Beuysovih fotografija Bubyja Durinija. U Hrvatskoj ima i prijatelje - Željka Ivanjeka, s kojim ima “jaku kulturalnu vezu”, Branka Cerovca, intelektualca kojeg jako cijeni, Soniu Rudyski s kojom je napravila važnu izložbu o Beuysu u Splitu prije četiri godine, zatim Joška Lončarića te Žarka Bašu, producenta u kulturi.
Kulturni satelit
“Joško i Žarko boravili su tjedan dana u Bolognanu kako bi upoznali sveta mjesta Josepha Beuysa. S obojicom imam važne projekte koje ako uspijemo ostvariti, napravit ćemo od Zagreba europski kulturni satelit.”
Za iduću godinu barunica Durini najavljuje jedan projekt koji će se “vjerojatno”, kako kaže, ostvariti u Zagrebu, a uključuje i hrvatske umjetnike.
Gura pet godina
“Izložba ima naslov ‘Umjetnici tišine’ i radi se o jednom mom projektu koji guram u mnogim zemljama zadnjih pet godina. Riječ je o umjetnicima različitih generacija, različitih praksi, nacionalnosti koje veže poštovanje prema prirodi i koji rade na poboljšanju prirode i umjetnosti.”
Iako je trebala biti otvorena jučer u zagrebačkom HDLU, izložba s djelima iz njezine kolekcije pod nazivom ‘Jedan pogled na avangardu’ odgođena je na sljedeću godinu. No ipak, u HDLU će 24. veljače biti promovirano hrvatsko izdanje baruničine autobiografije.