Godine 1973. zaposlila sam se u hotelu Laguna. Radila sam tamo od samog početka. Počela sam, zapravo, raditi i prije otvorenja jer je trebalo raspakirati suđe, urediti sobe. U to vrijeme u hotelu je bilo 70 zaposlenih, govori Jadranka Klekar, nekadašnja zaposlenica hotela na Trešnjevki.
"U Tesli je plaća bila 78.000 dinara, a u Laguni 132.000 dinara. U Tesli se radilo samo ujutro, a ja nisam jutarnji tip. Imali smo samo jedan obrok, a ja bih tada, sa 17 godina, jela pet puta dnevno. U hotelu je uvijek bilo hrane", nastavlja Jadranka pripovijedati u stripovskim oblačićima, a uz ovaj je tekst nacrtana u bijeloj košulji i s tamnijom pregačom, dok slaže suđe.
O projektu "Jadrankin prvi život" umjetnice Božene Končić Badurina već smo jednom pisali kada je bila izložba, a sada je čitav projekt ukoričen. Izdavač je biblioteka Muzeja susjedstva Trešnjevka, urednica Ana Kutleša, dodatnu vrijednost projektu, koji čuva memoriju jednog kvarta, i kroz nju, memoriju jedne epohe, daje i tekst Olje Savičević Ivančević. Osobno, prema ovakvom žanru umjetnosti, koji čuva memoriju, imam veliku sklonost. Projekt je nastao tako da su Boženu Končić Badurinu pozvali na suradnju, a ona je odabrala na koji će način pratiti život na Trešnjevci. Njih su dvije, čita se u knjizi, zajedno pokrenule radionicu nazvanu prema Cesarčevim riječima - "Pereci od blata, planine od kruha". August Cesarec, tumači Kutleša, ubijen 1941. godine, bio je urednik iz sjene novina Glas Trešnjevke, koje su između dva rata davale glas trešnjevačkim radnicama i radnicima, u radničkim je životima pronalazio inspiraciju za svoje novele i pripovijesti. Piše i o životu u trošnim kućicama na Trešnjevci, o stanodavcima koji dižu stanarine i za sobe bez WC-a u kojima su stanovale čitave obitelji... Neizbježna je paralela: "Stanarine i krediti okovi su zbog kojih se mnogi od nas mogu povezati s Cesarčevim likovima".
Muzej susjedstva
Danas je prilično velik broj inicijativa koje se vezuju uz sjećanja na pojedine kvartove u Zagrebu, no Muzej susjedstva Trešnjevka jedan je od prvih i među boljima je.
Jadranka, kojom se knjiga bavi, rođena je na Trešnjevci 1954. godine, djetinjstvo joj je obilježila pjesma "Tata, kupi mi auto", živjela je u istom kvartu, selila se, ponekad u uvjetima kao i Cesarčevi likovi. Otac joj je umro kada joj je bilo 15 godina, životna je njezina priča, morala je ići raditi, svijet joj se srušio. Slučajnost je da je automehaničarska radionica bila na mjestu hotela Laguna, gdje se poslije zaposlila, u snack baru. Doznajemo i da su joj se otac i majka upoznali u logoru.
A kada je izbio štrajk u hotelu Laguna, gdje je provela veći dio radnog vijeka, usred još jedne od tranzicijskih priča, upravo je ona bila među ljudima koji su ga predvodili. Zvali su je da prijeđe u Poreč, u hotel Plava laguna, no nije htjela. Ostala je na Trešnjevci. To je tranzicijska priča ispripovijedana kroz ovu, ali i mnoge druge žene koje su tada prolazile slične živote. I upravo zato nisu to pretenciozni crteži, nego oni koji su u službi toga da ispripovijedaju njezinu priču.
A već na prva dva crteža jasna nam je njezina socijalna situacija: do petnaeste godine živjela je s roditeljima i s dva brata u žutoj zgradi prekoputa benzinske postaje. "U susjednoj zgradi sa zelenim balkonima živjele su obitelji prosvjetnih radnika, a u zgradi prema Tratinskoj vojna lica." Već je tada Jadranka Klekar imala smisla za primjećivanje socijalnog oko sebe, pa tako piše: "Vojna lica nerado su puštala svoju djecu da se igraju u tuđim dvorištima dok su se djeca prosvjetara smjela igrati sa svima." To je, ujedno, i jedan od rijetkih crteža na kojemu nema Jadranke, nego je zgrada u prvom planu, ofucani dijelovi gornje fasade. Fasada zgrade u kojoj su živjela djeca vojnih lica, na crtežu, nije ofucana.
Nije joj bilo lako s djecom.
Doživljavala vedro
"29. studenoga sam se bespravno uselila u dvorišni gradski stan u Kranjčevićevoj 13 jer je tamo bilo vode. Došla sam navečer s malim djetetom u kolicima i provalila. Od špajze sam napravila kupaonicu i WC. Tu sam stanovala 13 godina sve dok 2003. nisam dobila stan od Grada."
Na svim je crtežima, unatoč svim tim nedaćama, vidljivo da je Jadranka osoba koja je život doživljavala vedro, barem se tako meni čini dok promatram sa strane.
No, na posljednjem je crtežu jasno vidljivo njezino razočaranje, koje svakom čovjeku dolazi s godinama.
Olja Savičević Ivančević piše: "Jadranku Klekar, ženu s Trešnjevke/Radnicu, borkinju, samohranu majku/Dobru znanicu i kultnu ličnost/Trešnjevačkih sindikata/Ugledale smo prvi put na fotografiji/Nju koja kao petnaestogodišnja djevojka prodaje cvijeće pred cvjećarnom/Na Trešnjevačkom placu 1970./Koji i zimi nudi nešto od proljeća/Bio je to slučajan susret ali/Nismo prestajale govoriti o njoj..." Svatko tko posjećuje trešnjevački plac, rekla bih i danas, zna o čemu Olja Savičević Ivančević piše kad piše o proljeću u zimi na toj tržnici.
Pisala sam već o Boženi Končić Badurina; njezini radovi podsjećaju na socijalne crteže kakve je svojedobno znao raditi Krsto Hegedušić, no ispripovijedani su suvremenim rukopisom. Crtežom pripovijeda i o podstanarstvu.
Božena Končić Badurina dolazila je na sastanke sa svojom crnom bilježnicom i sve bilježila dok su dogovarali projekt. Mogu je vidjeti. Meni je jedna od omiljenih umjetnica, iako samozatajna, nije tip koji će se gurati u prvi plan, već dugi niz godina u svojoj karijeri, poklanja pozornost bitnim društvenim pitanjima. Neke druge umjetnice više će se od nje gurnuti možda u prvi plan, no to je često tako sa samozatajnim ljudima...
Često se bavila temom žena. U jednom je projektu radila, primjerice, s kulturnom antropologinjom Dugom Mavrinac. U središtu pozornosti bilo je pitanje neformalnog rada u kućanstvu, a sadržaji pokazani na izložbi rezultat su istraživanja i razgovora s njegovateljicama starih i bolesnih osoba koje iz Hrvatske, posebno iz Istre i Kvarnera, odlaze na rad u Italiju. Pokazalo se da je 83 posto žena.
Bavila se i opusom pedagoginje, pjesnikinje i revolucionarke iz Labina Giuseppine Martinuzzi. Multimedijalna instalacija "Jednakosti, bratstvo, slobodo: Gdje ste?" nastojala je sagledati njezino političko djelovanje i naslijeđe iz dviju perspektiva - kroz njezinu privatnu biblioteku koju je 1897. godine poklonila gradu Labinu te kroz ostavštinu njezinih brojnih predavanja i govora. Osim spomenutih knjiga iz muzejskog fundusa, umjetnica je predstavila i zvučnu naraciju u prvom licu u formi političkih govora kakve je Giuseppina Martinuzzi držala radnicima, mladima i ženama od 1899. do 1915. godine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....