LJUBAVI NASTE ROJC

Buntovna umjetnica voljela je konje, prirodu i lov, a unatoč braku sa Šenoinim sinom, cijelog je života ljubila ženu

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 24.03.2019. u 22:13

 

Sjene, svjetlo i mrak: Iz mog života - posvećujem onima koji mi zadaše bol iz kojega se rodi ovo djelo” naziv je autobiografije slikarice Naste Rojc. Autobiografiju napisanu tijekom 1918. i 1919. ustupio nam je na čitanje Zdravko Mihočinec, čovjek na čelu aukcijske kuće Kontura. Zbirku hrvatskih umjetnica sakupljao je kolekcionar Josip Kovačić sanjajući o nekom budućem muzeju. Nije ga dočekao, a nakon svoje smrti zbirku je ostavio Mihočincu i sada je dio zbirke Kovačić-Mihočinec. Tekst autobiografije kucan je na pisaćem stroju, s naknadnim ispravcima same umjetnice, rukom. Kako nam kaže Mihočinec:

“Rukopis će biti i objavljen, po svojoj prilici, krajem ove godine, objavit će ga Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’ u suradnji s Konturom. Na rukopisu radi Ana Šeparović.” Mihočinec nastavlja kako će, po pitanju ilustracija u knjizi, “pokušati pratiti djela koja je Nasta Rojc apostrofirala ili opisala, a ako ne pronađu baš ta djela, nastojat će pronaći neka koja su iz istog ciklusa. Nedavno je izdan strip “Nasta Rojc: Ja borac” u izdanju MSU-a koji je ova povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač napravila u suradnji s umjetnicom Anom Mušćet. U stripu se također mogu pronaći dijelovi vrlo živopisne autobiografije znamenite hrvatske umjetnice.

 

Nasta Rojc jedna je od najvažnijih hrvatskih umjetnica s prijelaza stoljeća, među njezina se najpoznatija djela ubrajaju “Autoportret s lovačkom puškom” i “Autoportret s konjem”, jedna je i od suosnivačica Kluba likovnih umjetnica, u Londonu je imala uspješne izložbe o kojima je pisala vodeća britanska štampa, no, nažalost, njezin je opus do prije nekoliko godina bio dobrim dijelom neobrađen. Kad smo razgovarali o stripu nastalom na temelju rada ove umjetnice, Leonida Kovač istaknula je i njezin, kako je rekla, “drag” autoportret “Ja Borac” iz 1914., u kojemu umjetnica sebe prikazuje u muškom odijelu, te naglasila:

“Svjetski poznati i antologijski ‘drag’ autoportret Amerikanke Romaine Brooks naslikan je u kozmopolitskom i liberalnom Parizu 1923., što znači da je u malom, provincijskom i homofobnom Zagrebu Nasta Rojc tu hrabru gestu učinila devet godina prije.” Podsjetimo, također, da su 2014. godine Ivanka Reberski i Jasminka Poklečki priredile u Umjetničkom paviljonu kritičku retrospektivu Naste Rojc.

Prenoseći vam pojedine ulomke iz autobiografije koju smo dobili na uvid, poštovali smo umjetničin rječnik, uz poneko ispravljanje tipfelera. U autobiografiji su popraćeni neki od ključnih događaja u njezinu životu kao što je odrastanje u vrlo imućnoj i uglednoj obitelji. Njezin je otac Milan Rojc, naime, bio ministar bogoštovlja i nastave te kasnije hrvatski podban i zastupnik u jugoslavenskom parlamentu. Slijedi školovanje u samostanu, borba s bolešću, odrastanje na imanju u Rojčevu pokraj Bjelovara, borba za pravo na obrazovanje, odbijanje građanskih pravila i morala, prividni brak sa slikarom Brankom Šenoom, sinom književnika Augusta Šenoe. Iako se udala za tog umjetnika, ljubav života Naste Rojc bila je britanska časnica Alexandrine Onslow, s kojom je pomagala antifašističku borbu te su zajedno završile i u zatvoru.

 

Boležljiva djevojčica

Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru 6. studenoga 1883., umrla je u Zagrebu na svoj rođendan 1964. Na samom početku autobiografije obrazlaže i razloge pisanja: “Svaki dan kada me snađe kakova duševna depresija nameću mi se sjećanja i uspomene iz mlađih dana, sve do dana oboljenja moje duše.” Prvo je umjetničino sjećanje iz djetinjstva na dvorištu, na kojemu je mnoštvo djece i kokoši: “Na me skočio pijevac /nisam bila visoka/ i kljunom me počeo udarati po glavi. Kakva je to bila strava, kako je to boljelo.” Život joj je od ranog djetinjstva, piše, bio “težak i neugodan”. Bila je osjetljiva, boležljiva čitav život.

Od malih je nogu osjećala da se teško može ukalupiti: “Niti se tko na mene osvrtao, niti sam se s kime upoznala, ostala sam im tuđa. U dvorištu naslonjena na zid promatrala sam djecu ‘kako su bedasta’, što se to vrte u krug i bježe i tuku se i smiju se čemu i zašto.” Neko su je vrijeme roditelji dali da živi s tetama, jer su bile bliže školi, umjetnica se u tom okruženju nije pronašla: “Za svašta, što se meni nije činilo grijehom, tražila je teta da molim oproštenje.” Mlada je odbacila nauk o Bogu, stoga ju odlučuju dati u samostan: “Ne znam što je ponukalo oca da me dade u Uršulinski samostan. Mislim da su se svi žalostili što sam ja divlje i neodgojeno dijete, te se ne volim moliti Bogu, a i crkva mi je odvratna. Život kod Uršulinki bila je nova muka i razočaranje. Hrana slaba. Djeca su od gladi krala stari kruh i rižu sa zamazanog tavana kojim su se bučno noću zabavljali štakori i miševi...”

Kasnije je pohađala gimnaziju u Zagrebu pa u Bjelovaru. Nije bila najbolja učenica, na kraju godine morala je ispraviti hrvatski, matematiku i povijest. Osjećala je, osim toga, da nema podršku u obitelji, da je očeva strana obitelji željela dječaka, pa se ovako prisjećala bratova rođenja: “Ni za tatu ni za baku ni za tetu nije više postojao nitko izim tog dečka”, te: “Od oca se opet otuđih. Pa zar sam ja kriva što nisam dečko... Kroz godine sam trpila što nisam dečko pa me nitko ne voli.”

Sa svojom životnom partnericom Britankom Alexandrinom M. Onslow

 

Pušenjem proti kuhinje

Prvi put je vidjela more kao petnaestogodišnja djevojka u Kraljevici, kamo su je poslali da ozdravi. Tamo je prvi put i upoznala budućeg supruga, ne sluteći da će s njim stupiti u brak: “Govorilo se mnogo o mladom gospodinu Branku Š., kako krasno slika, očekivalo ga se s veseljem.” Kasnije piše kako je volio njezino društvo, iako je bila nešto mlađa, četiri godine. Kako piše u dnevniku: “U Kraljevici ostale moje štake, a da nisam onda niti slutila, odlučila se tamo moja sudbina.”

Na moru je odlučila da želi slikati: “Poslije boravka na moru, vrativši se podpunoma zdrava kući, mučila sam oca mojom željom, poći u svijet učiti slikati. Otac pak mučio me svojom željom da se ja učim kuhati. Mama moguće nije ni slutila kakva je to muka za mene proboraviti prije podne u kuhinji mada sam si neprestanim pušenjem pomagala proti kuhinjskom mirisu, a proti dosadi razmišljanjem da li je kuhanje uopće prirodno i zašto ni jedna druga životinja ne kuha. Nagodila sam se naposljetku s ocem. Ja imadem polaziti u kuhinju, a on će mi zato omogućiti obuku u slikanju.” Školovala se prvo u Zagrebu kod Otona Ivekovića, zatim u Beču te u Münchenu. U Zagreb odlazi Ivekoviću jer je kod njega “gospodin Branko tako lijepo naučio slikati”.

Boravak kod Ivekovića opisuje ovako: “Prvi put sam bila u atelieru i tako po svojem shvaćanju na vrelu umjetnosti.” Odlučuje se potom studirati u Beču. Iako nije uvijek osjećala očevu ljubav, upravo ju je on pratio u austrijsku prijestolnicu i ostao dok se nije uvjerio da je sve u redu: “Tata je ostao još dva dana, uhodareći me u Beču. Zanimalo ga, kako ću se ja šumsko dijete snaći u velegradu. Tek prije svog odlaska, ulovivši me na ulici, rekao mi, da odlazi umiren radi moje samostalnosti.

Kao moji žedni konji, bacila sam se na studij. Upisala sam se na sve kurze: akt, glava, predjeli i mrtva priroda, anatomija, pismo, perspektiva, bakropis i drvorez.” U knjizi opisuje kako je prepala svoju prvu stanodavku u Beču. Studentsku je sobicu, naime, kako opisuje, uredila tako da je skinula sa zida sliku Bogorodice i na to mjesto objesila svoju pušku: “Taj strah od mene mora da je bio nervozan ili se je prvi čas prepala moje puške.”

Damir Krajač / CROPIX
 

Duhoviti konji

Dok je ona bila u Beču, njezin je otac dobio novu političku funkciju, nisu svi u obitelji bili oduševljeni: “Kako već spomenuh, 1906. godine u ferije, došao je brzojav kojim je otac bio pozvan na mjesto odjelnog predstavnika koalicione vlade. Trebalo je seliti u Zagreb, ostaviti Rojčevo i sve što nam je bilo milo. Mama je plakala, a djeca su bila žalosna. Tata je majku mirio i sjetio ju kako je kao sasma mlada žena plakala kada je morala ostaviti Zagreb i poći u Bjelovar, kako se opirala kada je on počeo stvarati gospodarstvo.”

I sama je Nasta Rojc bila vrlo vezana za Rojčevo, koje je, kako piše, “ostavilo u mojoj duši toliko silnih impresija i gdje sam imala prilike da dođem u neposredni dodir s prirodom u svim njezinim fazama i pojavama”. Imala je nekoliko konja tamo, prvo Vranku pa Zoru potom Olenku koju je ovjekovječila na svojim slikama. Pronašla ju je u “zapuštenoj nekoj staji, dugodlaku”.

Na Rojčevu povremeno boravi, studira i dalje. No razmišlja o tome da se preseli u München, kako piše, koji je glasovit po svojim školama. Tamo se sprijateljuje s Miroslavom Kraljevićem; jedno bi drugome čuvali mjesto tko bi prvi došao na predavanje. Kako piše: “Čim sam došla u München i razočarala se školama, pomislila sam poći u Pariz i često s kolegom Kraljevićem o Parizu sanjarila.”

Nora kuća

Obitelj je nije podržavala u nastavku studija, smatrali su da je bolje da se uda, no pogled na brak ove umjetnice nije konvencionalan: “Otac mi je preporučio da se radije udam i napustim studije, ali ja sam brak drugačije zamišljala nego što ga obično zamišljaju, te rado pristala da ocu učinim veselje, ali uz uvjet da se u mom životu baš ništa ne promijeni, te da se brak ograniči tek na ceremoniju u crkvi i bez promjene imena ili ikakve druge promjene.”

Njezin ju je budući suprug, Branko Šenoa, u tomu podupirao. U autobiografiji umjetnica opisuje kako ju je Branko Šenoa jednom posjetio, donio joj je crtež na kojemu je kraljica nalik njoj, okružuje ju dvanaest djevojčica koje pletu vijenac od ružica. Ona je njemu odgovor dala dvjema slikama, na kojima je, kako piše, “vitez s njegove slike oteo kraljicu njezinim družicama i na crnom konju ponio ju. Branko je razumio, a kraljica se nije mogla braniti”.

U međuvremenu su se i vjenčali. Ulazak u brak u monografiji opisuje kao neugodan korak: “Na jednom takvom izletu pošli smo Branko i ja do župnog ureda da uredimo moje papire za vjenčanje, za koje smo dogovorili da bude u Kraljevici bez ičije suvišne prisutnosti da javno mnijenje nema što prigovoriti pošto je Branku još uvijek bilo toliko stalo do toga što će ljudi reći. Među nama, po mojoj želji, taj brak ne smije biti brak. Moja teška bolest bila mi je za to dobra obrana. Teškim srcem pristala sam na taj neugodni korak, a za nagradu obećao mi je otac da će mi pomoći doći do svog atelijera.

Naša dužnost spram javnog mnijenja je bila zadovoljena i ja pođoh u lažni brak.” Brak s mladim Šenoom ostao je, po svojoj prilici, samo na papiru. U međuvremenu opisuje svoja druženja s prijateljicama, Tanom, Olgom, slikaricom Zoe, za koju je smatrala da “karikira svoje prave osjećaje, tj. njihovu ozbiljnost”, opisujući i trenutak njihova rastanka: “O prijateljstvu i simpatiji nismo si nikada govorile, ali u času rastanka bila nam je potreba ta s čuvstva pokazati.”

Uspješno je izlagala, i u domovini i vani, opisuje svoju izložbu u Salonu Ulrich, 1911. Putuje, potom, europskim metropolama. Izlagala je u Beču s Milom Wod, piše kako su se “razne visoke dame zanimale veoma za našu izložbu”. U knjizi opisuje i kako radi portret operne pjevačice Maje Strozzi, to je prvi portret uopće koji je od nje naručen: “Ta me je slika stajala mnogo truda i veoma me je zanimala. Nisam ju od prije niti kao umjetnicu poznavala, pošto sam veći dio svog života u Zagrebu sprovela u sanatoriju.” Upoznale su se, pjevačica je, piše, bila vješta pripovjedačica, sprijateljile su se: “Na mahove činilo mi se da pod smiješkom vidim ozbiljnih misli. To mi se zapažanje previše potkralo pod kist. Pobojah se da ću kistom biti indiskretna, pa sam se opet smela.”

Počeo je Prvi svjetski rat. Vratila se u domovinu, doživjela je razočaranja: “Kako me srce zazeblo kada mi je jedna gospođa od inteligencije pričala u tramvaju kako je to u redu što se uništavaju srpski dućani. Pričala mi je o nedavnom paležu kao o opravdanom patriotskom djelu. Tu brutalnost čuh iz usta žene...” Dolazi do krize u njezinu stvaralaštvu: “Ruže mi mirišu na krv, zvijezde mi pričaju grozote, u zraku titra patnja. Na licima odsjeva zvjerstvo ili bol. Kada zamočim kist, kao da sam ga zamočila u krv i blato. Ne mogu slikati. Ta za koga?”

Po završetku rata sagradila je za sebe kućicu kojoj je atelier glavni dio, a stambeni dio manji. “Zbog toga mi arhitekti nisu htjeli izraditi nacrte, pa sam ih napravila sama. Tek 75. nacrt odobrio mi je i potpisao kao ‘moguć’ prijatelj arhitekt radi odobrenja gradskih vlasti. Arhitekti i drugi obični građani proglasili su moj atelier kućicu ‘norom kućom’, a ja sam je u sebi nazivala ‘hram kulture’ — moje najbolje umjetničko djelo.”

 

Dame šofiraju

Otprilike u to vrijeme upoznala je svoju životnu družicu Alexandrinu Onslow. Kao članica Scottish Women’s Hospitals for Foreign Services, društva koje je osiguravalo medicinske sestre, liječnike, sredstva za transport ranjenika Miss Onslow od 1914. do 1918. godine, bila je na svim frontovima. Kraj rata dočekala je na solunskom frontu, i za to dobila posebno odlikovanje. Poslije rata je s nekoliko prijateljica, među kojima je nekadašnja glumica Vera Holme, u Bajinoj Bašti osnovala sirotište i skrbi za šezdesetero djece, bez obzira na njihovu narodnost ili vjeroispovijest.

Vera Holme i Alexandrina Onslow postale su česte gošće u njezinu ateljeu, a zajedno su jahtom plovile Jadranom. Godinu 1924. i 1925. provela je s njima u Engleskoj i Škotskoj, odrezala je kosu i naučila voziti auto. Svakodnevno je slala pisma roditeljima u Zagreb. Ova su pisma također djelomice citirana u spomenutom stripu “Nasta Rojc: Ja borac”: “Pišem im kako ovdje većinom dame šofiraju, po dvije kao i mi, i po jedna i po četiri bez muževa. Dame uživaju ovde veliku slobodu, potpunu ravnopravnost u svemu, pa uslijed športskog života vidiš ih mnogo u hlačama svakojake vrsti, al uvijek se oblače s ukusom i lijepo česlaju odrezane kose i fino se ponašaju i dobro izgledaju. Nikomu ne upadne u oči ako dama, bila mlada ili stara, putuje sama bez šofera u autu, stavi auto u garažu, uzme sobu u ‘Innu’ i odputuje drugo jutro.”

A kako tumači Leonida Kovač u knjizi “Anonimalia. Normativni diskurzi i samoreprezentacija umjetnica 20. stoljeća”: “Nasta Rojc bila je homoseksualna. Usprkos formalnom braku s prijateljem i kolegom Brankom Šenoom, od 1923. pa do njezine smrti 1949. godine otvoreno živi u lezbijskoj vezi s Britankom Alexandrinom M. Onslow.” Sačuvana je fotografija umjetnice snimljena na adresi ateljea Rokov perivoj broj 6, s potpisom na poleđini “slikam Miss Onslow”. U pismima koja šalje roditeljima i u portretima kojih je mnogo oslovljavala ju je, u pravilu, Miss Onslow. U ostavštini postoji, inače, i slikaričin rukopis naslovljen Povijest A. M. Onslow (živi već 21 g. u Zagrebu s N. R.).

Njih dvije nakon zajedničkog boravka u Engleskoj i Škotskoj sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća dolaze u Zagreb i žive zajedno. Kako u knjizi tumači Leonida Kovač: “Sudeći prema fotografijama očuvanim u ostavštini Naste Rojc i prema nekoliko slikaričinih portreta nastalih tijekom dvadesetih godina, Miss. Onslow, vrlo kratko odrezane kose, odjevena u mušku košulju s kravatom te muški sako, bila je, čini se, tipična butch persona. Odjevni kod Naste Rojc (sudeći prema fotografijama iz istog razdoblja) bio je posve drugačiji i, današnjim rječnikom, moglo bi se reći da je u tom paru slikarica bila femme persona...” Zbog Miss Onslow odbila je biti predsjednicom Kluba likovnih umjetnica, za čije je osnivanje bila zaslužna. Kako je zapisala: “Zbog javnog mnijenja odbila sam biti predsjednica i prihvatila dužnost tajnice, jer sam bila svjesna da bi to što umjesto s mužem živim s drugom ženom moglo naštetiti ugledu Kluba. Svi sastanci i pripreme izložbi održavali su se u mom atelieru.”

 

Za Drugog svjetskog rata Nasta Rojc i Miss Onslow kao uvjerene antifašistkinje pomažu partizanski pokret, te zbog toga 1943. završavaju u ustaškom zatvoru iz kojeg su nakon nekoliko mjeseci puštene zbog nedostatka dokaza. “Tada su mene i moju drugaricu Onslow strpali u zatvor na prijavu dvaju koristoljubivih slugu neprijatelja - ustaša. U zatvoru kod prvog saslušanja junački drsko predbacujem slugama neprijatelja njihovu kukavnu rabotu uvjerena da ću biti streljana.” Obje su, opisuje dalje, teško oboljele u kažnjeničkoj bolnici i čekale kada će ih odvesti na vješala. Puštene su jer im se ništa nije moglo dokazati, i dalje su pomagale NOB, vratili su iz 1945. u prijašnji stan, dobile su atelier i dopuštenje za uporabu kuhinje. I tu je uslijedilo novo razočarenje, u komisiji koja je trebala odlučiti o upotrebi dijela stana bio je isti bivši ustaša koji njih dvije prijavio ustaškoj policiji...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo