David Maljković jedan je od hrvatskih autora koji su najprisutniji na međunarodnoj sceni, a ako se računa samo srednja i mlađa generacija, onda i najprisutniji. Jedan je od rijetkih domaćih umjetnika koji su dobili direktni poziv za izlaganje na Venecijanskom bijenalu. Njegovi su radovi zastupljeni u kolekcijama brojnih svjetskih muzeja, među kojima su Centar Georges Pompidou u Parizu, MUMOK u Beču, Museo Reina Sofia u Madridu, MoMA u New Yorku, Stedelijk u Amsterdamu i Tate u Londonu. Bio je i kustos izložbe u sklopu projekta Rijeka - Europska prijestolnica kulture 2020., prije nego što nas je zadesila pandemija koronavirusa.
Ovih dana, kao i svi roditelji školske djece, brine o školovanju u novim uvjetima. Autor je scenografije za predstavu “Kafka na žalu”, temeljenu na djelu Harukija Murakamija, po scenskoj adaptaciji Franka Galatija, redatelja Ivice Buljana koja u zagrebačkom HNK ima premijeru 18. rujna. Maljkovića na početku razgovora pitamo koliko mu znači Murakami kao autor, a koliko roman “Kafka na žalu”.
“Ne bih se sad tu predstavljao kao neki “Harukijev čitatelj” i o samom autoru, kao i navedenom romanu, već je dosta toga rečeno. On je zasigurno jedan od najvještijih pripovjedača današnjice i na vrlo realan i precizan način prikazuje svoje likove. Ono što je meni zanimljivo jest način na koji ih smješta u radnju i kako ih kroz samu strukturu naracije na neki način kriptira. Naravno, kako sam se pripremao za rad na scenografiji, obraćao sam pažnju na svaki detalj knjige nakon čega je uslijedilo čitanje scenske adaptacije u kojoj su odnosi i dijalozi dobili još veću dinamiku”, kaže Maljković kojemu je ovo prvi put da radi na scenografiji.
“Naravno, zavodljiva je lakoća Murakamijeva pisanja, ali ta jednostavnost, koja daje osjećaj plošnosti, nije tako jednostavna za adaptaciju pa se tako i sama scenografija nije mogla tek tako adresirati na genij samog pisca. Vodio sam se činjenicom da se radi o zahtjevnom dramaturškom tekstu koji je postavljen na dijalozima i kod takvih tekstova nema skrivanja, odnosno nema te scenografije koja vas može izvući. Ukinuo sam kulise i svi elementi su na pozornici. Kulise su zamijenili artefakti koji su kroz jedan element formirali scenu. Na neki način glumci nisu imali pozadinu koja je opisivala prostor u kojem se nalaze, nego su se oni okupljali oko određenog elementa i davali mu vrijednost”, objašnjava.
Na ideju kako će scenografija izgledati došao je nakon nekoliko skica koje su nastale nakon njegova susreta s redateljem Ivicom Buljanom. No, u uvjetima kakvi su nas zadesili posljednjih mjeseci ništa nije bilo jednostavno. Kako je počeo lockdown, zatvorila su se kazališta i predstava, koja je trebala biti u svibnju, prebačena je na iduću sezonu. Početkom lipnja je donesena odluka da se predstava ipak prikaže u ovoj sezoni, što je donijelo, ističe Maljković, vrlo kratak rok i iz idejne skice odmah se krenulo u realizaciju. Kao svojevrsni uvod, u suradnji sa zagrebačkim HNK umjetnik je ispred ove kazališne institucije postavio rekvizite koje je pronašao u samom kazalištu, a koji su služili za pojedine predstave. Bilo je to jedno od prvih umjetničkih okupljanja nakon pandemije uopće, a ravnateljica HNK Dubravka Vrgoč i redatelj i ravnatelj Drame Ivica Buljan predstavili su tom prigodom i nadolazeće premijere. Što mu je bilo važno pokazati, pitali smo Maljkovića. “Riječ je o projektu “Nekoliko dana premijere” koji je scenografski fundus iz raznih predstava iznio na travnjake ispred Hrvatskoga narodnog kazališta. Našlo se kotača, kolica, svega ispred kazališta, a mnogi, koji su se počeli okupljati ispred HNK, nisu odoljeli da se snime uz pojedini rad. Danima smo, uglavnom po centru grada, prolazili pokraj predmeta iz mnogih scenografija koje su na svoj način obilježile HNK. Ta je gesta bila vezana za novi realitet i činjenicu da su kazališta bila zatvorena. Postojeći elementi prijašnjih scenografija korišteni su kao sirovina gdje se razvila nova prostorna struktura koja je naglasila njihovu temporalnost, a samim time i drugačije oblike društvenosti.” Prolaznici su različito reagirali: “Jedna me prijateljica nazvala, primjerice, da joj je super veliki kokos na travnjaku. Odgovorio sam joj da je kokos iz predstave “Ero s onoga svijeta”, i slično”.
Početkom godine, u sklopu EPK - Rijeka 2020., vidjeli smo u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci izložbu “O kolekciji” u kojoj se naš sugovornik predstavio kao kustos. Interpretirao je, pritom, fundus umjetnina MMSU i pozvao mnoge svoje kolege na izlaganje. Iako je rodom Riječanin i dobro poznaje MMSU u koji je često zalazio u godinama formiranja, muzej nema stalni postav i neke su ga umjetnine iz fundusa ipak iznenadile. “Bilo je zaista zanimljivo uroniti u fundus muzeja i moglo se vidjeti zaista dobrih radova, ali i nekih imena koja smo pomalo zaboravili kao što je slovenski umjetnik Vinko Tušek sa zanimljivim limenim skulpturama, onda Dubravko Budić s fantastičnom slikom “Zelena površina” iz 1972. godine, pa cijeli niz odličnih plakata Zvonimira Pliskovca koji su odredili identitet Rijeke 80-ih godina 20. stoljeća.”
Na pitanje kako bi ocijenio svoju suradnju, odgovara: “Možda bih umjesto ocjenjivanja suradnje s EPK 2020. više volio naglasiti sam odnos sa Slavenom Toljom koji je ravnatelj muzeja. Sama ideja “S kolekcijom” nastala je puno ranije, čak i prije EPK. Prvobitno je bila zamišljena za prostor bivše zgrade muzeja, ali muzej se u međuvremenu preselio i Rijeka je postala Europska prijestolnica kulture. Kustosica izložbe bila je Ivana Meštrov. Zbog zatvaranja institucija neke elemente projekta nismo uspjeli izvesti pa smo ih ostvarili u online formatu. No, budući da se radilo o radionici s tri grupe studenata s različitih akademija u Hrvatskoj i inozemstvu, to i nije bilo neko sretno rješenje. Spomenuo bih i odličnu suradnju s kolegama. Dora Budor i Niko Mihaljević ostvarili su svoje radove. Nora Turato, nažalost, nije uspjela napraviti svoju intervenciju u vili Ružić, ali nadamo se da će uskoro to biti ostvarivo. Trenutačno se radi na publikaciji projekta”.
Rijeka je, nastavljamo razgovor, njegov rodni grad. Kako se nosi s titulom prijestolnice, kako s izazovima koje je donijela pandemija, pitamo Maljkovića. Kaže da je to zapravo ujedno i pitanje kako se svi nosimo s pandemijom “koja nas je introvertirala i na neki način svi planovi i perspektive su nam postali apstraktni”. “Neke banalne izvjesne stvari postale su nam neizvjesne i dezorijentirani smo u tom novouspostavljenom realitetu. I dalje smo zatečeni tom situacijom, bez obzira na to što su mjere popustile, granice se otvorile i što nam sama djelovanja u većini slučaja samo prikrivaju anksioznost. Što se tiče EPK, možda ih možemo prozvati za neke propuste, ali još uvijek ne možemo reći koji bi to adekvatni odgovori bili na krizu s kojom smo se susreli”, smatra naš umjetnik koji je izlagao u mnogim svjetskim muzejima.
Budući da je prema statističkim istraživanjima naš najzastupljeniji autor na međunarodnoj sceni uz Sanju Iveković i Mladena Stilinovića, zanimalo nas je kako je došlo do toga da ga prihvati strano tržište. Malo oklijeva dok odgovara: “Moram priznati da nisam siguran kako odgovoriti na to pitanje. Naravno, drago mi je što sam se našao u tako dobrom društvu, i to su moji stariji kolege sa zaista markantnim karijerama i dugoročnim djelovanjem. Istraživanje se temelji na statistici i algoritmu koji prati vaš broj samostalnih i skupnih izložbi te prisutnost na bijenalnim i drugim izložbama. Znači, radi se o softveru i u tom kontekstu mi je zapravo teško govoriti o mojoj praksi i djelovanju. Drugim riječima, radi se o servisnom podatku, činjenici, a na koji način će se raspolagati tom činjenicom ovisi o cijelom sklopu različitih faktora”. Ipak, velika je stvar, primjerice, da je poziv na izlaganje na Venecijanskom bijenalu dobio direktno od kustosa. Bilo je to 2015. godine, naslov je Bijenala bio “Sve budućnosti svijeta”. Glavni je selektor bio nigerijski kustos i pjesnik Okwui Enwezor, koji je, nažalost, u međuvremenu preminuo, a koji je afirmirao i Ivana Kožarića.
Enwezor je bio i jedan od najutjecajnijih ljudi u svijetu umjetnosti. “S Enwezorom sam prije surađivao na Pariškom trijenalu pa je na neki način to bio nastavak naše suradnje. U trenutku kad me je pozvao na Bijenale, već sam bio dulje vrijeme na međunarodnoj sceni pa tu i nije bilo nekih većih iznenađenja. No, u kontekstu mojeg djelovanja i kontinuitetu rada taj je poziv imao veliko značenje”, kaže Maljković.
Na umjetnički se put David Maljković, danas u svojim četrdesetim godinama, nije odmah odlučio. Nakon završene srednje Pomorske škole mislio da će postati pomorac. Potom je upisao Pedagoški fakultet u Rijeci, pa Likovnu akademiju u Zagrebu, a na usavršavanje odlazi u Amsterdam gdje se nakon razdoblja kraće umjetničke krize okreće onoj vrsti umjetnosti po kojoj ga poznajemo danas.
Koliko ga je kao autora formiralo to što se u početku tražio, nije se odmah odlučio na umjetnički put? “U odluci nas određuje cijeli niz stvari i, ponekad, detalja koji nam stvaraju podražaje i navode nas da je donesemo. Na neki način sve ovo što je prethodilo, postaje dio vašeg “umjetničkog puta”. Ta iskustva se na neki način poslije susreću i spajaju. Ha, Steve Jobs bi to nazvao spajanje točaka, kaže Maljković. Nakon studija u Zagrebu odlazi, dakle, u Amsterdam gdje prvo prolazi umjetničku krizu, a potom nastaju njegovi crteži koji datiraju u 2050., odnosno 2070. godinu. “Bilo je to tijekom mog boravka na prvoj godini Rijksakademie u Amsterdamu. Vrlo je teško bilo upasti jer je selekcija stroga i prima se jako malo ljudi, ali zato dobijete jako dobre radne uvjete i okruženi ste s najrelevantnijim profesionalcima iz umjetničkog svijeta.
Primili su me s mojim slikarskim radovima i moju su praksu gledali kroz tu prizmu. I eto, kad sam sve to prošao i kad sam napokon dobio dobre uvjete i radno okruženje, mene uhvati kriza.” Kriza je bila vezana i uz sam medij slike: “Počeo sam raditi fiktivne priče vezane uz formu. Moja tadašnja, pogrešna, pretpostavka bila je da slika sama po sebi i u sebi ima ukomponiranu ideju o stvaranju iluzije i da je taj fiktivni narativ s prostorom iluzije slike u nerazmjeru. Nisam uspio riješiti problem pa sam napustio prostor slike. Posegnuo sam za drugim medijem jer sam mislio da ću te fiktivne narative bolje riješiti u nekom drugom mediju. Počeo sam kroz instalaciju, video, kroz moj tadašnji studio. Izveo sam i performans “Frustrirani slikar ili ponešto o slikarstvu””, priča.
Brzo nakon toga nastaje ciklus “Slike za svakodnevnu potrošnju”, koji ga je na neki način postavio na scenu.
“To je tada bio ciklus koji je bio vezan na cijeli niz ciklusa radova pod zajedničkim nazivom “Stanja slike”. Ne znam koliko me ta izložba postavila na scenu, ali moram priznati da su mi slika i slikarstvo važni i danas. Percepcija koju stvaraš gradnjom slike bila mi je vrlo važna za sve kasnije radove u drugim medijima. Sebe ponekad volim zvati slikarom bez slike”, kaže Maljković koji smatra da je u prirodi umjetnosti da ima unutarnji nemir, dinamiku, da postavlja nove razine, nova pitanja, nikako ne konformizam.
Jedan od radova kojima se afirmirao na sceni jest video koji je snimio na Petrovoj gori: “Riječ je o trilogiji “Scene for a New Heritage” koja snimana od 2004. do 2006. godine. Lokacija proizlazi iz osobne memorije, ali i kroz istraživanje o lokalitetu”.
Generacije koje dolaze, jedna je od teza ovog rada, ne znaju što je taj spomenik. Što nam to govori o naslijeđu socijalizma? “Rad ne problematizira samo lokaciju, nego i samo umjetničko djelo, odnosno postavila pitanje što se događa s formom kad ideologija napusti mjesto”, objašnjava Maljković.
Kompletna trilogija sa selekcijom crteža i kolaža je odmah nakon svog nastanka uvrštena u kolekciju njujorške MoMA-e te je bila i na izložbi o naslijeđu znamenitog muzeja: “Sama izložba problematizirala je radove iz njihove kolekcije i predstavila širok spektar umjetničkih pristupa političkim, društvenim i kulturnim tokovima koji oblikuju suvremeni globalni krajolik. MoMA je pokušala koncipirati postav suvremene kolekcije koji bi obuhvaćao međunarodne radove nastale u proteklih 30 godina, u vremenu velikih društvenih i kulturnih promjena. Na izložbi “Scenes for a New Heritage” zajedno su bili izloženi slike i videoradovi, instalacije i skulpture, crteži, kako bi nadišla, među ostalim, i formalne podjele u vizualnim umjetnostima, a i u samoj strukturi institucije”.
Nedavno je, prije svih događaja posljednjih mjeseci, Maljković bio na rezidenciji u Berlinu. Je li uistinu riječ o gradu koji je centar suvremene umjetnosti danas, kako bi opisao tamošnju scenu, pitamo ga. “Riječ je o pozivnom rezidencijalnom programu DAAD u Berlinu koji vam osigurava studio, stan, troškove života i produkciju te da u njihovoj galeriji imate izložbu. Doduše, ja izložbu još nisam napravio. Već sam prije neko vrijeme bio u Berlinu, 2006. kada sam pozvan na studijski program od jedne druge institucije, Kunst-Werke Berlin.
To je institut za suvremenu umjetnost koji ima izlagački prostor i organizatori su Berlinskog bijenala. Tamo sam proveo dvije godine. U tom vremenskom rasponu grad se prilično promijenio i njegova tadašnja prednost bila je što je bio pristupačan mladim umjetnicima jer cijena stanova i studija nije bila visoka. To je generiralo propulzivnu umjetničku scenu na čijim temeljima Berlin još i danas crpi svoju poziciju. Mladim umjetnicima je danas prilično skupo doći u Berlin nakon svih tih nekretninskih spekulacija, a grad sam po sebi nije toliko ekonomski jak i ima visoku stopu nezaposlenosti. U međuvremenu se dosta galerija zatvorilo i opstale su najjače, one koji imaju veću distribuciju i djelovanje. Bez obzira na sve, još uvijek možemo govoriti o jednom od bitnijih gradova u Europi što se tiče umjetničkog života.”
I za kraj, koliko je trenutačna pandemija paralizirala međunarodnu art-scenu? “Ako uzmemo u obzir da su sve bitnije umjetničke manifestacije otkazane ili prolongirane i da je velik broj djelatnika u kulturi dobio otkaze, moglo bi se reći da je naše djelovanje izgubilo zvuk i da projekcije teško komuniciraju s nama. Krajnje posljedice svega toga je teško predvidjeti, a pogotovo kad se izmiješaju sa strahom neizvjesnosti. Naravno, ima tu i onih koji pripovijedaju kako je to svijetu baš trebalo i tako, raznih je tu utjeha, ali da možemo govoriti o određenom stradanju, to sigurno. Umjetnosti je stradanje blisko i povijesno gledajući najbitnija djela su proizlazila iz stradanja. Sama umjetnost neće se paralizirati, ali njezina će konzumacija sigurno pretrpjeti određene posljedice”, zaključuje David Maljković.