Ivan Picelj u dnevnom boravku, Braco Dimitrijević u spavaćoj sobi, Boris Bućan i Željko Jerman u kuhinji, a bicikl Ivana Ladislava Galete u predsoblju... Jeste li ikada, šećući nekim muzejem poželjeli, barem nakratko, neko djelo imati u vlastitom stanu? Upravo to omogućeno je šest novozagrebačkih obitelji koje sudjeluju u projektu Eurokaza i Muzeja suvremene umjetnosti pod nazivom “Urbani krajolici Novog Zagreba”. U njihovim će stanovima, naime, biti izložena djela posuđena iz Muzeja suvremene umjetnosti, stanovi će biti otvoreni za posjet, a stanari će na nekoliko dana “preseliti” u muzej u kojem će publici izložiti svoje životne priče.
Velika ‘spavaonica’
- Muzej se nalazi u socijalističkom, modernističkom okružju, a projekt je pokušaj da na osnovu njegova položaja počnemo drugačije promišljati kontekst, odnosno vrijednost umjetnosti i života. Izabrani radovi iz muzeja prikazuju estetiku svakodnevnice koju svatko kreira u svom životnom prostoru. Tu su i stanovnici koji će u muzeju sudjelovati svojim biografskim materijalom, intervjuima, ali i fizički - dakle u pitanju je razmjena umjetnosti. Ljudi imaju sasvim drugačije priče o životnim okolinama od onih značajki koje im se pripisuju, poput onih da je Novi Zagreb samo velika “spavaonica”, i zanimljivo je bilo promatrati te predodžbe i konvencionalne atribucije - objašnjava kustosica projekta, austrijska umjetnica Claudia Bosse.
Izabrane obitelji dolaze iz nekoliko novozagrebačkih kvartova (Sopot, Središće, Utrine, Zapruđe, Travno i Dugave) i različitih su profila: od parova, preko višečlanih obitelji, do umirovljenika koji žive sami.
Dvosmjerni bicikl
- Djela sam, uz pomoć kustosa Tihomira Milovca iz MSU, birala u odnosu na stanove i njihove vlasnike, i svako je na neki način vezano uz njihovu životnu priču. Bila je jedna serija fotografija Toma Gotovca (riječ je o seriji radova “Foxy Mister”, fotografijama na kojima se 70-godišnji Gotovac slikao u pornografskim pozama, op.a.) koju nitko nije htio, jer su smatrali da su te fotografije neprikladne za izlaganje u vlastitim stanovima. Na tom primjeru vidljivo je kako stvari dobivaju drugačije značenje kada ih se izdvoji iz neutralnog prostora muzeja i smjesti u fragilniji kontekst, a to čini zanimljivijim i samo “čitanje” radova - ističe Bosse.
Povjesničarka umjetnosti Franka Horvat i prevoditelj Aleksandar Kondić mladi je par iz Utrina koje smo posjetili u nedjeljno prijepodne. U njihovom stanu od 60-ak kvadrata smještena je serija djela Mladena Stilinovića “Iz početnica”, te “Dvosmjerni bicikl” Ivana Ladislava Galete, koji se potpuno uklopio u maleno predsoblje, tako da smo u prvi mah pomislili kako je oduvijek tu. Što ih je zapravo motiviralo na sudjelovanje u projektu?
- Htjeli smo se malo više angažirati u zajednici te upoznati ljude koji tu žive… Život u Novom Zagrebu mnogo je bolji nego u ostalim dijelovima grada gdje je sve nabacano, gdje nema infrastrukture, a umjetnica nastoji pokazati i da urbanističko planiranje i planski postavljen prostor pozitivno djeluje na ponašanje pojedinaca - kaže Aleksandar.
U drugom dijelu projekta obitelji će posjetiteljima u muzeju dočarati svoj svakodnevni život: kako se tijekom dana ponašaju u stanu i koje su tipične radnje koje izvode. Nekoliko dana prije same izvedbe strpljivo svaki dan uvježbavaju koreografiju, a pomažu im i tri profesionalne glumice.
Po Le Corbusieru
- Na podu muzeja nalaze se skice stanova u omjeru 1:1 i zamolila sam sudionike da svojim tijelom izmjere predmete u stanovima. Vodila sam se načelima Le Corbusiera koji je razvio sustav mjera nazvan modulor, prema kojem se sve mjeri ljudskim proporcijama, a primjenjivo je i na arhitekturu - dodaje Bosse koja projekt vidi kao neku vrstu političkog teatra:
- U našem medijaliziranom društvu teatar je sredstvo kojim postavljamo pitanja o stvarnosti, budući da stalno dobivamo posredovanu stvarnost o kojoj odlučuju autoriteti. Teatrom propitujemo te stvarnosti, to je mjesto gdje se kolektivno mogu postavljati pitanja ili sumnje, mjesto gdje se čovjek odvaži glasno formulirati misli. Ovim projektom želim isprovocirati odvažnost da se određene navike gledanja dovedu u pitanje - zaključuje Bosse.