Njegova je umjetnička pozicija izdvojena, posve odvojena od strujanja koja su aktualna u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. Boris Bućan izabrao je poziciju samotnjaka, a iz takve se pozicije najčešće postižu iznimni umjetnički dosezi, što dokazuju njegove izložbe “Žena na mjesečini”, koja na jesen putuje u Muzej suvremene umjetnosti Istre u Pulu, i “Dan kada je kiša naopako” u Gliptoteci HAZU u Zagrebu.
No, ne prihvaćaju svi lako takvu stvarnost. Na stolu u ateljeu ovog umjetnika stoji nekoliko, rukom pisanih pisama. U jednom je i fotografija majmuna: “Vi ste slikarski majmun, a Kožarić je kiparski majmun”, piše urednim, starinski nacifranimT rukopisom. “Osvećujete se Bogu, što vas nije učinio slikarom. Vi ste ‘tek’ dizajner...” i tako dalje.
Vera je odabrala najbolje
Bućana ne uzrujavaju sama anonimna pisma, njega brine sredina koja ih proizvodi: - Ja bih rado primio kritiku u lice ako je, naravno, utemeljena. No, živimo u društvu u kojem više nema konstruktivne kritike, a i ono što se ima reći, kaže se anonimno. Na pisma zato gledam kao na odraz mediokritetske sredine. Zamjeraju mi dosjetku. Pa, zar je Fontana, Duchampov pisoar, smrtno ozbiljan rad? - kaže umjetnik. Ta su pisma, uz pisaću mašinu i nekoliko napola potrošenih tuba boje, jedino što ima trenutačno u ateljeu smještenom u dvorištu jedne od zgrada koje gledaju na Britanski trg. Tu su još samo dvije slike. Sve je ostale već poslao na izložbu u Istru. Jednu sliku iz ciklusa vidjela sam i na zidu Vere Horvat Pintarić. Ugledna teoretičarka umjetnosti bila je i autorica postava njegove izložbe: - Da, odabrala je najbolje. To je ujedno i najjednostavnija slika.
Tulipani i talibani
I Bućanov recept za dobre slike je naizgled jednostavan, dok iza njega stoji kompleksan svijet umjetnika-erudita: - Ako pratite dobro svoj život, ne možete pogriješiti. Potreban je sadržaj. Ne možete hodati bez misli po platnu. Ne može se doći do dobre slike mahanjem kista. Najgore je tražiti poticaj u umjetnosti drugih, tražiti inspiraciju u katalozima kolega umjetnika. Za dobru vam umjetnost treba vremena, trebate si dozvoliti i dokolicu, da vam bude dosadno. Tko radi kao biznismen u banci 12 sati dnevno, naravno da neće doći do potrebne inspiracije za umjetnost - kaže Bućan. Svaki dan u bilježnicu zapisuje jednu skicu, jednu ideju. Ideje mu dolaze i na ulici. Više ideja dobije na kavi na Britancu, kaže, nego stojeći pred praznim platnom. Slikarstvo, nadodaje, nije fizički rad. Trud uložen u pojedinu sliku nema nikakve veze s njezinom kvalitetom. Nema konfekcije.
Kako je došao do ideje za sliku “Dan kada je kiša padala naopako”, prikaz naopako okrenutih kišobrana, koji se pretvaraju u cvijeće? - Promatrao sam anemone za svojim stolom, i vidio sam ih u obliku obrnutih kišobrana. Na drugoj slici, pak, mjesec pretvara u ženu-mačku, ili u trudnicu, jer u mjesecu, kako kaže, kao umjetnik vidi puno više od “banalnih klišeja mjeseca nasmiješenog lica iz dječjih slikovnica”. Prizor mačke koja mu skače za vrat pretvoren je u oblik obješene majice. I tako redom.
Na svim njegovim slikama, koje su i neke vrste neobičnih zagonetki, u poslijednje vrijeme su i pisana objašnjenja, primjerice u ateljeu tako stoji slika “Gušter i jastuk”, igra sličnosti ova dva oblika, u kojoj je gušter stiješnjen između dva jastuka: - Upućujem ljude na ono što treba vidjeti, trajalo bi predugo da se dešifriraju ti oblici.
Želja mu je polemizirati, uputiti ljude što treba gledati, i da ono što gledaju ne mora nužno uvijek biti taj oblik. Kit je zapravo ženska tanga, tulipani se pretvaraju u talibane, grana smokve u nogometaša, klipovi kukuruza u staklene zgrade velegrada... “Slika posljednjeg slikara” prikazuje radnika kako boji zebru na pločniku.
Farbao sam pločnike
Trenutačno Borisa Bućana zanima isključivo slikarstvo i povremeno dizajn, međutim osamdesetih je i on izlazio na ceste: - Da, farbao sam pločnike, što sam vidio da je jedan umjetnik ponovio prije nekoliko godina - kaže umjetnik koji je bojao pločnik Varšavske u žuto i plavo, zajedno s Julijem Kniferom.
Danas u Muzeju suvremene umjetnosti visi veliki natpis na kojemu piše Laž, što je Bućan izvjesio s jednog prozora u Ilici, u blizini Trga Francuske Revolucije:
- Akcije nisu moj medij, no u tom trenutku to je bio način pobune protiv Likovne akademije koja je bila previše starinska. Drugačija je atmosfera tada bila u zraku.
I dizajn je postepeno napuštao još od kraja osamdesetih. Danas tvrdi kako se neko vrijeme slikarstvom bavio uzalud: - Trebalo mi je dosta dugo da moje slike dosegnu razinu koju sam imao u dizajnu. No, sad je to to.
Žar ptica za sve vremena
Među Bućanove se najbolje cikluse ubraja “Art”, priča o umjetnosti i njezinoj komercijalizaciji, gdje riječ “Art” ispisuje poput logotipova najpoznatijih firmi, tipa Coca Cole. Rad je nastao sedamdesetih godina, a nova verzija bila je izložena u galeriji SC-a, pa otkupljena za stalni postav Muzeja suvremene umjetnosti:
- Nije to angažman protiv dominacije poznatih brandova, kako se tumači. Ne zanima me angažman, već umjetnost - kaže. Njegovi su radovi i u stranim muzejima, i u njujorškoj MoMA-i, a ne bježi od toga da umjetnost mora biti šokantna: - Zanima me da uz minimum likovnog nastojanja pokažem maksimalnu poruku.
Verzija njegovog najpoznatijeg rada za balet “Žar ptica” bila je na naslovnici kataloga izložbe “Moć plakata”, posvećene 100. godišnjici svjetskog plakata u Victoria&Albert muzeju u Londonu, a dobro je prošla i na jednoj aukciji u Sotheby'su. S jedne strane, čini mu se kako će ga taj plakat pratiti čitav život, s druge strane svjestan je njegova značenja: - Kod tog su se plakata jednostavno stvari poklopile. To je bilo to, tu se dogodila umjetnost, znao sam i kad je plakat nastajao - kaže Bućan za svoj kultni rad, prikaz crno-bijele ptice ljudskog tijela i sa crvenim štiklama, koja se nalazi na pozadini od zelenih vlati trava. Nakon “Žar ptice” nekoliko se puta vraćao ozbiljnoj glazbi, što je kulminiralo portretima glazbenika, izloženima u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. I ciklus “Majka guska” nastao je po simfonijskom Ravelovom djelu.
Zacrniti loše slike
Bućan je umjetnik koji nije uvijek zadovoljan svojim rješenjem ili ostvarenjem u slikarstvu. Puno je slika u njegovom ateljeu koje je na kraju odlučio prefarbati crnom bojom.
Boris Bućan kloni se javnosti. Uvijek je odjeven u crnu odjeću. Rado priča o slikarstvu, o sebi manje. Majka mu je iz Ukrajine, otac sa Korduna. U osnovnoj je školi crtao i vitraje kako se ne bi morao baviti matematikom.
Umjetnost se, zaključuje naposlijetku, ne može naučiti. Ona se mora doživjeti.