U vrijeme buđenja nacionalsocijalizma, dok se Europa uzaludno pokušavala sabrati nakon velike ekonomske krize, Tošo Dabac je, u Zagrebu, u Kraljevini Jugoslaviji, započeo snimati svoj veliki fotografski ciklus, koji je nazvao “Bijeda”. Uskoro, prezvat će ga naslovom pod kojim ga i mi znamo, i po kojem će ovaj ciklus postati slavan, kao jedan od najvažnijih vizualnih artefakata hrvatskoga dvadesetog stoljeća: “Ljudi s ulice”. Dabac je za duga vremena odredio način na koji se aranžira, režira i fotografira socijalna tema, te je, pomalo, i zadao kako trebaju izgledati socijalno deklasirani ljudi. Estetska matrica “Ljudi s ulice” preživjela je u hrvatskoj i jugoslavenskoj fotografiji sve do današnjih dana, primijenjena je, dijelom, i na ratno doba, na slikanje ljudi u gradu pod opsadom, da bi se tek u najnovija doba, za nove ekonomske krize, koja u Hrvatskoj sve više sliči na svjetski ekonomski i moralno-politički slom s kraja dvadesetih, pojavila stvarna potreba za redefiniranjem jedne fotografske poetike. Dijelom iz tehničkih i estetskih, a dijelom i iz razloga koji se tiču života samog. Analogno nastalu, crno-bijelu sliku zamijenili su digitalni fotoaparati, ali ono što je najvažnije: socijalno deklasirani, osiromašeni i lošim državnim politikama uništeni ljudi naprosto ne izgledaju onako kako je izgledala “bijeda” na slikama Toše Dapca i svih njegovih sljedbenika, do današnjih dana. Ljudi koje je uništila Republika Hrvatska, uz minimalno saučesništvo globalne ekonomske krize, izgledaju vrlo obično i svakodnevno jer su, još do maloprije, do prije koju godinu, ili do 1990. imali sve.
Sve moje majke
Biljana Gaurina ušla je u tu priču, i s estetske i s aktivističke strane, vrlo smjelo, ne štiteći sebe i svoj umjetnički integritet pozivanjem na bilo kakvu tradiciju. Iskoristila je, temeljito, svoje novinsko i fotoreportersko iskustvo, minimalno je stilizirala svoje fotografije, ali je ta minimalna stilizacija uvijek vrlo čvrsta i dosljedna. Kada bismo ove slike uspoređivali s drugim umjetničkim žanrovima, mogle bi nas podsjetiti, vrstom stilizacije, na filmski angažman Kena Loacha, pa i na sjajne niskobudžetne dokumentarce Gorana Devića. Osobama koje su fotografirane dopuštena je potpuna sloboda da budu ono što jesu. Njihov socijalni kontekst ne određuje im hoće li se smijati ili će plakati, hoće li biti lijepe, skoro i glamurozne, ili će biti na ivici sloma, raspada i nestanka...
Ciklus je nazvan “Majke moje generacije”, i sniman je u vrlo komprimiranom vremenu, u jedva mjesec dana, ove zime, za vrijeme velikih snjegova, širom Hrvatske. Biljana Gaurina fotografirala je žene koje su u četrdesetim i pedesetim godinama života izgubile posao. One su različitog obrazovanja, od radnica s osnovnom školom, do profesorica i inženjerki. Neke su vrlo siromašne, ostale su bez ikakvog primanja, druge žive od muževljeve plaće, ili se pripomažu obrađujući komadić zemlje. Jednoj je sin pošao na rad u Irak, da bi porodica mogla preživjeti. Ali sve imaju nešto zajedničko: do posla, vjerojatno, više nikada neće doći, jer su generacijski deklasirane, a pomalo i jer su žene.
Biljana Gaurina
Subverzivnost slike
Državnu vlast ne zanimaju, jer je ne ugrožavaju, velike korporacije, teleoperatere, trgovačke centre i dilere automobila, također ne zanimaju, jer im nisu ciljana publika. Za njih nisu zainteresirane ni dnevne i tjedne novine, jer im te žene ne mogu biti ciljana publika. Ne mogu, jer nemaju novaca da kupuju novine. Baš svima njima, od ureda predsjednika i premijera, do menadžera i marketinških stručnjaka, stalo je da te žene ostanu nevidljive. Ili da u kolektivnoj imaginaciji izgledaju kao ljudi s fotografija Toše Dapca. U tom smislu, ciklus Biljane Gaurine djeluje krajnje subverzivno.
Insistiranjem da se njezini modeli slikaju u prostorima u kojima se osjećaju sigurnim, koje poznaju i u kojima žive, i da pritom rade ono što ih je volja i iskazuju ona raspoloženja kojim se žele drugima pokazati, ili koja su im u trenutku fotografiranja prva pri duši, Biljana Gaurina postigla je emocionalnu i vizualnu raznolikost, koja kao da razbija samu temu, niz čini nekoherentnim i nekako nediscipliniranim. Ali upravo iz toga izbija onaj udarac - recimo, kuhinjskom daskom posred čela - koji doživi gledatelj kada izlista ciklus, ili pogleda izložbu, koja će biti otvorena u srijedu, u 19 sati, u Galeriji Račić, na Cvjetnome trgu. Naime, lakše bi bilo gledati te slike, i tako sudjelovati u socijalno osviještenom kulturnom ceremonijalu, da sve žene na slikama - recimo plaču. To je lako podnijeti, u tome se da i uživati, kao što užitka ima u obilaženju sprovoda i karmina. Teže se podnosi raznolikost emocija, smijeh, radost i očaj, uokvireni nepodnošljivom temom.
Krivnja i grizodušje
Ali što, zapravo, temu otpuštenih žena, koje više nikada neće naći posao, čini nepodnošljivom? Vjerojatno neki osjećaj kolektivne odgovornosti zajednice, koji se onda, u državi gluhoj na ljudske patnje, u kojoj javni mediji, zapravo, ne postoje, kao ni društveni angažman privatnih novina i televizijskih postaja, pretvara u refleks nečiste savjesti. Dok gleda te Gaurinine žene, čovjek se počinje osjećati krivim, kao da im je osobno dao otkaz? Je li to dobar osjećaj? U načelu nije, ali je vrlo tačan kao simptom društvenih prilika.
U legendama ispod fotografija na izložbi piše i čime se te žene bave u slobodno vrijeme. Eto, najednom i ta fraza postaje čudna: slobodno vrijeme. Je li ženama koje su dobile otkaz svo vrijeme postalo - slobodno? Ili bi mnogo tačnije i umjesnije bilo reći da one više nemaju slobodnog vremena, da im je ostalo samo - neslobodno vrijeme? Elem, gospođa Ankica Glavurdić iz Sinja voli kukičati, gospođa Savić iz Slavonskog Broda pomaže starim i nemoćnim, a gospođa Milena Glavurdić, također iz Sinja, voli da peče kolače. Gospođa Grbac, iz okoline Rijeke, nema vremena za drugo, osim da obrađuje zemlju. Gospođa Knežević, iz Štikade kraj Gračaca, voli čitati, naročito alternativu i metafiziku, gospođa Hrgović iz Vukovara pomaže drugim ljudima, važan joj je društveni život u mrtvome gradu.
Kad zapjeva sova
Gospođa Lukačić iz Karlovca radila je kao lektorica u novinama, živi kao podstanarka i izrađuje sovice od gline. Sova je u Europi simbol mudrosti, u Južnoj Americi smrti i uništenja. U Indiji bijela sova navješćuje uspjeh. Španjolci kažu: “Kada zapjeva sova, umire jedan Indios.” Gospođa Medvidović iz Splita i gospođa Vučemilović-Vranić iz Ježevića kraj Vrlike uzgajaju povrće. Gospođi Erceg iz Otoka kraj Sinja nije lako, udovica je, dobiva dvije tisuće kuna otpremnine mjesečno, time hrani dvoje djece, i povremeno obavlja honorarne poslove. Radila je u onoj lijepoj i slavnoj sinjskoj tvornici konca Dalmatinka. Nad sudbinom radnica Dalmatinke svi bismo se odjednom zamislili, kada bi nam, evo sad, ovoga trenutka, pootpadala sva dugmad, prišivena koncem proizvedenim u Tvornici konca Dalmatinka. Strašno je i gospođi Sertić iz Galdova kraj Siska, brine se o teško bolesnom sinu, a od otpremnine u Željezari ostalo joj je novca za još dva mjeseca života. Gospođa Kadačić iz Đakova također voli kukičati, dok gospođa Cerina iz Solina obožava ples, kao i gospođa Šolić iz Zagreba.
Vesele žene hrvatske
Gospođa Botica iz Trilja obilazi stare i nemoćne, dok gospođa Gvozden iz Osijeka peče kolače i šalje ih svojim kćerima. Gospođa Bence iz Zagreba bavi se aromaterapijom, ima i pseudonim: Ratnica svjetla. Gospođa Poljak iz Glavica kraj Sinja životnu snagu upija od svoje dvoje unučića, gospođa Raucher iz Rijeke obrađuje vrt i gleda prema morskoj pučini.
Sve one nešto rade. Dokazuju da su žive. Na slikama se vide stari kuhinjski elementi, kupljeni sretnih osamdesetih, socijalistički kaučevi, uredno prekriveni za dolazak gostiju, vidi se cvijeće u prozorima, pitome domaće mačke, raspela i svete sličice... Na slikama Biljane Gaurine vidi se jedna Hrvatska, koja nikako ne bi stala pod Tošin naslov - Bijeda, niti je to Hrvatska na ulici. U svojim domovima, na poljima, u kućnim baščama, u dvorištima i na avlijama, lijepe, umorne, uplašene, radosne, šašave, lude, otkačene, pametne, poduzetne žene. Dostojanstveno i strašno lice Hrvatske. Izložba koja je važna kao aktivistički čin, ali i estetska redefinicija onoga što nam je kao sliku socijalnog propadanja zadao Tošo Dabac, i što se ne bi mijenjalo da smo imali tu sreću da ovom zemljom vladaju pametniji, sposobniji i pošteniji ljudi. Da krezovska rasipnost, glupost i moralna bijeda ne upravljaju Ministarstvom kulture, ciklus Biljane Gaurine “Majke moje generacije” postao bi jedna vrijedna, sjajno dizajnirana knjiga, na skupome papiru, čiji bi honorar bio uplaćen onima od čijih je sudbina sagrađena i određena njezina estetska i poetička vrijednost.
Izložba se otvara 20. veljače u 19 sati, u Galeriji Račić, na Cvjetnome trgu.