Povremeno, između 1978. i 1980. godine, Tod Papageorge zalazio je u Studio 54. Prizori umornih, po podu pozaspalih ljudi, razuzdanih ljepotica koje vise s lustera, tijela ustalasalih u plesu u kojemu je posve nebitno tko se s kime ljubi..., gledajući crnobijele fotografije koje je snimio, te danonoćne hedonističke zabave oživljavaju pred našim očima. No, trebale su mu 34 godine da ih izloži, prvo u Kolnu, a zatim, nedavno, u Parizu. Kritike su bile euforične. Snimke s novogodišnje večeri 1978. u fundusu su njujorške MoMA-e, ostale se nisu mogle pogledati donedavno, a o njima trenutačno pričaju svi. Zašto ih nije ranije izložio, pitam ga? - Sve sam naprosto pospremio u kutije. Thomas Zander, vlasnik istoimene galerije u Kolnu, zainteresirao se za snimke iz Studija 54. Poslao sam mu stotine negativa, a on je odlučio da s tim nešto moramo učiniti.
Što je istina, a što mit?
Odabrali smo 70 snimki koje nikad prije nisu bile u javnosti. Za Pariz sam dodao još 30. Bila je to svojevrsna senzacija i bilo mi je drago. No, izložbe ne bi bilo bez galerista.
Znao je, kaže, da je trenutak kojem prisustvuje za povijest: - Svi su željeli biti ondje, vizualno je bilo jako uzbudljivo.
Naslušali smo se, istina, i mitova o Studiju 54, danima diska i dekadencije, nema tog razvrata koji se nije dogodio u glasovitom okupljalištu u koje su dolazili Andy Warhol, Liza Minelli, Mick Jagger, Grace Jones, bogati nasljednici, lijepe žene, starlete i umjetnici. Koga je on snimao?
- Pronašao sam na fotografijama i Yula Brynnera, ali me nije zanimalo snimati poznate, već taj uzbudljivi trenutak u povijesti, njujoršku scenu, tu ljepotu, histeriju trenutka.
No, gledajući njegove fotografije, na pamet pada jedno: trebalo je, zapravo, ostati trijezan da bi se sve uspjelo snimiti, i to na način na koji je snimao Papageorge?
- Istina - smije se - morao sam biti jako koncentriran, bio sam hladnokrvan frajer u tom divljem, uzbudljivom svijetu. Uvijek sam imao fotoaparat sa sobom, nastojao sam tu scenu koja pulsira prenijeti fotografijama. Danas se priča o drogama, a meni se činilo da su ljudi bili tako uzbuđeni samo zato što su se našli na tom mjestu.
Tod Papageorge bilježio je uzbudljive trenutke noćnog života New Yorka
Kritika će danas njegove fotografije ocijeniti kao objektivne, niti sudi niti slavi protagoniste. No, kako je tamo imao upad? - Preko tadašnje djevojke Sonie Moskowitz, fotografkinje koja je bila pozivana na sve partyje u gradu.
Slučajan susret
Tod Papageorge boravio je sa suprugom u Rovinju, kao gost Photodaysa, i glavni žirator. Nije se odvajao od fotoaparata, no, sudeći prema njegovu opusu, teško da su ga mogli privući tipični motivi slikovitog mjesta; on uvijek traži pozadinsku priču. Dok smo hodali od Stare tvornice, gdje je bilo otvorenje Photodaysa, do najbližeg kafića, kako bismo mogli popričati u miru, pokisli smo gotovo do gole kože. Nije se bunio. U razgovoru je pokazivao dozu arogancije (možda bi ipak bilo preciznije reći velikog samopouzdanja), o kojoj svjedoče i njegovi brojni studenti s Yalea.
Rođen je 1940. u New Hampsireu. Diplomirao je englesku književnost. Na početku je pisao poeziju i svirao bubnjeve u jazz bandu.
No, slučajan susret s fotografijom Henrija Cartier- Bressona promijenio je sve: - Činilo mi se teško boriti s riječima, a imao sam velike ambicije pa sam odustao - kaže. No, pročitala sam da je bio dobar pjesnik, dobio je i niz nagrada? - Rekli su mi da jesam. Cartierova fotografija koja je preokrenula njegovu karijeru snimljena je 1944. u Sevilli. Ta nada na licima dječaka koji stoje uz razrušeni zid rekla mu je sve, tvrdi.
- Pomislio sam da je to poezija, te fotografije Henrija Cartier-Bressona, poezija bez agonije korištenja riječi, i kako je sve puno jednostavnije. Kasnije sam shvatio da sam se prevario. Nisam slutio da će u stvari biti teže ili, u najmanju ruku, jednako teško.
Ipak, ljubav prema književnosti je ostala, na predavanjima je često citirao Keatsa. Pročitala sam da je svom studentu rekao kako mu njegove fotografije govore da nije pročitao mnogo knjiga: - Rekao sam u stvari da mi te fotografije izgledaju kao da ih je snimio netko tko nikad u životu nije pročitao knjigu - smije se. Predavao je fotografiju na Yaleu više od trideset godina: - Imao sam reputaciju arogantnog. Možda sam bio težak, no i danas sam ponosan na generaciju studenata koja je izišla iz moje klase. Možete slobodno pitati vašeg fotografa Hrvoja Slovenca, on je bio moj student.
Kakav je Slovenc bio učenik i fotograf? - Sjajan, nakon prve godine.
Papageorge je nakon završenog studija putovao Europom, u Rimu je proučavao Caravaggia, u Parizu odlazio svaki dan u kino, upijao je život s madridskih ulica...
- Priznajem samo istinitu fotografiju, namještene fotografije ne govore istinu - kaže.
Nakon dolaska u New York, snima ulice toga grada: - Trebalo mi je vremena da dođem sebi. New York mi se činio kao grad koji je nemoguće snimiti u svoj njegovoj kompleksnosti, vizualno polje grada bilo mi je preintenzivno.
Najbolji New York
Jedan od svojih najpoznatijih ciklusa, “Prolazak kroz raj”, snimio je u Central Parku.
- Raj je u naslovu jer u ciklusu ima referenci na Bibliju, Kaina i Abela, a i Central Park je neka vrsta raja za stanovnike New Yorka - tvrdi. No, ne izgleda poput raja na njegovim fotografijama? - To je najbolji New York. Morate znati da su snimke nastale 70-ih, tako je tada to izgledalo. Grad se raspadao, trava je u parku bila visoka... Hodao sam okolo i čekao pravi trenutak.
Družio se s Robertom Frankom, Garryjem Winogardom, Diane Abrus, njezinim ljubavnikom Marvinom Israelom koji mu je pomogao oko prvih kontakata. Često bi zastajali na kavi u MoMA-i, razgovarali o umjenosti. I danas Papageorge otiđe u MoMA-u na kavu, po sjećanja.
Najbolji je Vittorio Mortarotti
Vittorio Mortarotti, mladi talijanski fotograf, dobio je nagradu u kategoriji Umjetnički koncept, a to je i najzanimljiviji rad u svim kategorijama. Priča je osobna, govori o autorovoj potrazi. Njegovim riječima: “U noći između 8. i 9. srpnja 1999. moj otac i brat poginuli su u automobilskoj nesreći. Inspiracija za rad je snop pisama iz te godine, korespondencija mog brata tinejdžera i njegove djevojke Japanke. Kaori je nastavila slati pisma mjesecima nakon bratove smrti. Nakon tsunamija 2011. otputovao sam u Japan u potrazi za njom...” Mario Topić (ciklus “Djetinjstvo iza zida”) dobio je nagradu za najbolju dokumentarnu fotografiju, Đani Celija za akt, Susana Hotgrave za portet, Igor Sitar za modnu fotografiju, Domenico Cipollina za pejsaž i Nicoletta Boraso za arhitekturu.