Nakon što je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća s lakoćom paralelno odstudirao Likovnu i Filmsku akademiju u Zagrebu i ispekao u Studentskom listu zanat grafičkog urednika, Luka Gusić se istaknuo oblikovanjem naslovnica cijelog niza nakladničkih biblioteka, od Matice hrvatske, preko Naklade Ljevak, HAZU-a, AGM-a, DHK-a, HDS-a, itd., do niza atraktivnih monografija. Osim više stotina knjiga i časopisa koje je oblikovao, radio je i vizualna rješenja za velike firme i sustave, festivale i kongrese, pa čak i dnevne novine, pozicioniravši se u samom vrhu hrvatskog dizajna.
Fotografijom se svo to vrijeme bavio, uostalom to je dio i njegova dizajnerskog posla, ali ipak je fotografska slika ostajala u drugom planu. Iako je sudjelovao na desetak žiriranih skupnih izložbi i to dizajna, gotovo je nevjerojatno da je ovo njegova prva samostalna izložba fotografija. Nevjerojatno je zato što je njegov izraz sasvim zreo, ideja potpuno dorađena, a sama prezentacija fotografija – zanimljivo - lišena ikakvog dizajna i naknadne intervencije. Tako prizori na fotografijama koje nudi nemaju ni okvira, ni bjelina, ni ikakvih paspartua, sasvim su ogoljeni i prepušteni oku promatrača, svedeni sami na sebe.
Sve fotografije snimljene su na prostorima danas već bivše, čuvene solane u Stonu. Ta solana nastala 1360. godine, svojevremeni ponos Dubrovačke Republike, koji je, kažu, godišnje donosila po 15900 dukata, u posljednjih je dvadesetak godina zapuštena i danas sasvim propala. Što Luka Gusić bilježi? Što ga zanima? Zanimaju ga sjene, odsjaji, površine pod vodom, spaljeni ili nagriženi materijali, gustoća i prozirnost vode, što se pod njom vidi, što skriva, što je svojim povlačenjem otkrila...
>>> FOTOGALERIJA
Oblutci koji su se izdigli iznad površine vode, nakon njena povlačenja, na kojima kao da su male bijele kapice; tračnice pokrivene gustom, gotovo bijelom vodom, kojom su se gurali i navažali drveni vagoni puni soli; nejednoliki raster kamene podloge jedva pokrivene sasvim plitkom, od vjetra blago namreškanom vodom; fantastični oblici raspucale, sasušene soli, gdje se voda povukla; ili gdje se tek povlači, otkrivajući nejednolikost i nepravilnosti terena; mjesta gdje sol i blato jednoliko pucaju; mulj i travuljaga; čista, nebeski jasna površina vode iz koje strši stijenje; na njima debeli, slijepljeni nanosi soli; gusto, neprozirno, poput ulja zasićeno more; korov, pijesak; drvena, poluraspadnuta ograda koja je nekad služila kao razdjelnica bazena, koju pomalo osvaja drača; ispucali komadi asfalta koji je služio kao podloga...
No koliko god ti prizori funkcioniraju kao vizualne metafore jedne drevne kulture u propadanju, koliko god su u službi jasne ideje, koliko upozoravaju na zastrašujuću stvarnost u kojoj živimo, na nebrigu, na nedostatak ikakvog pamćenja, ili tradicije, na odsustvo vrijednosti... Fotografije koje bilježe tu strašnu čovjekovu indolenciju, ali i prirodne procese koji se na tu njegovu nebrigu ne obaziru, nego rade svoje, istovremeno su i silno atraktivne. Svojom ljepotom, skladom, besprijekornom čistoćom, kao da prelaze u sfere apstraktnih oblika. Zastrašujuća je jalovost tih prizora, bilježi Boris Greiner u popratnom tekstu izložbe, ali u njima je autor našao mir, koliko god tužno promatrao svu tu propast. A iz tog mira, jasnoće, odjednom se pojavljuje gotovo dekorativna ljepota i ti isti prizori onoga što su, eto, odradili more, sunce i vjetar, iznenade nas na nov način.
Izložba Luke Gusića otvorena je u Galeriji AŽ, Žitnjak, od 18. rujna do 7. listopada.