Izložba "Terezin“ poznatog hrvatskog fotografa Zorana Filipovića otvara se u srijedu 25. lipnja u Muzej Prigorja u Sesvetama. Izložba se postavlja na 111. godišnjicu početka Prvog svjetskog rata te na 80. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata. Na samoj izložbi otkrit ćete poveznice, najavljuje se, koje spajaju dva od najtragičnijih događaja u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Kustos izložbe je Zvonko Maković.
Prenosimo tekst Zorana Filipovića kojim poziva na izložbu: "Sredinom devedestetih godina prošloga stoljeće bio sam pozvan od strane uredništva glasovitog intelektualnog časopisa "Index on Censorship", koji izlazi u Londonu, napisati nekoliko tekstova za njihov časopis. Do tada je, kod nekolicine najuglednijih europskih nakladnika, izašlo nekoliko mojih autorskih knjiga koje su, kako na tržištu kod publike, tako i kod stručne kritike, polučile veliki uspjeh. Bili su to; Deuticke Verlag iz Beča, Herder Verlag iz Freiburga, Les Editions Du Demi-Circle iz Pariza... pa sam taj poziv za suradnju shvatio kao kompliment za moj dotadašnji rad, i poziv - prihvatio. Za "Index on Censorship" su tada pisali najveći intelektualci toga vremena: Umberto Eco, Claudio Magris, Salman Rushdie te, između ostalih, i glasoviti češki pisac, intelektualac i tadašnji češki predsjednik Václav Havel, koji je i bio izravni povod mojemu tadašnjem dolasku u Prag i Češku, a veliki češki umjetnik, intelektualac i pedagog Jiří Sozanský i njegova supruga Olga izravni su "krivci" za moj odlazak i rad u logor Terezín. Bila je to 1996. godina.
Tvrđava Terezín podignuta je između 1780. i 1790. godine, šezdesetak kilometara sjeverozapadno od Praga, kao dio obrambenog sustava Habsburške Monarhije. Podigao ju je tadašnji car Josip II., a ime joj je dao po svojoj majci Mariji Tereziji – Theresienstadt. Česi su kasnije to zdanje prozvali Terezín. U vrijeme kad je dovršen, Terezín je bio najveća vojna utvrda Habsburške Monarhije. Od početka 20. stoljeća tvrđava Terezín služila je kao zatvor za političke zatvorenike Monarhije. Okupacijom Češke od strane nacističke Njemačke 1939. godine Terezín postaje jedan od koncentracijskih logora u kojima su se izvršavala masovna pogubljenja.
Dana 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu, glavnome gradu Bosne i Hercegovine, u brižljivo pripremljenom atentatu ubijen je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija. Nitko, pa ni atentatori sami, nisu mogli ni slutiti da su tim hicima iz poluautomatskog pištolja Browning M 1910, belgijskog proizvođača Fabrique Nationale de Herstal, kalibra 7,65 mm, ispaljenim iz ruke malodobnog atentatora Gavrila Principa, člana "Mlade Bosne" - prikrivene sljednice srpske tajne terorističke organizacije "Crna ruka", ispaljeni hici u samo srce čovječanstva. Tim je hicima započela do tada najveća tragedija u povijesti ljudskoga roda u kojoj će oko 40 milijuna ljudi, vojnika i civila, što izravno što posredno, u neljudskim uvjetima, mučeni glađu, bolestima te izravnim posljedicama ratnoga djelovanja, platiti svojim životima ovaj teroristički čin. U sudskome procesu koji je uslijedio malodobni urotnici, a među njima i sam atentator Gavrilo Princip, osuđeni su na dvadeset godina stroge tamnice. Kaznu su služili u tvrđavi-zatvoru Terezín. U vlažnoj samici bez dnevnoga svjetla, okovan željeznim okovima, u tamničkoj ćeliji s brojčanom oznakom "1", od posljedica tuberkuloze, 28. travnja 1918. godine izdahnuo je Gavrilo Princip, čovjek koji je započeo 1. svjetski rat.
Sada, kada cijeli civilizirani svijet obilježava 100 godina od završetka najstrašnije tragedije koja je ikada do tada pogodila ljudski rod, prisjećam se tih dana kada sam u proljeće 1996. boravio, živio i radio u logoru Terezín. Živio sam i boravio u samome logoru, u kući-vili u kojoj su za vrijeme 2. svjetskog rata živjeli i boravili tadašnji nacistički upravitelji koncentracijskog logora Terezín. Logor je za dana bio otvoren za posjetitelje, a navečer bi se kapije zatvorile i ja i moj tadašnji asistent i prijatelj Vid Barac (i on sada, na žalost, već dugo pokojni), ostali bi s ovu stranu brave, unutar zidina, zatvoreni u pustom sablasnom Logoru. Teško je i pokušati opisati tu tjeskobu dugih proljetnih noći na takvom strašnom mjestu fizički opipljive smrti. Nisam niti pokušavao pobjeći od toga osjećaja. Dapače, taj sablasni nemir i tjeskobu noći pokušavao sam preko dana prenijeti u njihovu sablasnu suprotnost, snimajući lijepe i savršeno izbalansirane visokoestetizirane prizore otjelovljene smrti. A njih je po logoru Terezín bilo posvuda. Tražio sam ih i uhodio i trajno ih krao i prisvajao po svim mogućim i nemogućim mjestima. Ulazio bih u ćelije, jednu po jednu, i za sobom bih zatvarao vrata. Duboka tama bi taj tren osvojila cijeli prostor skučene izbe i cijeli prostor mojega srca. Ostajao bih tako skamenjen i neprirodno miran, prikovan uz zid ćelije, čekajući da mi se oči priviknu na tamu. No, i nakon dugog čekanja, tama bi ostajala neprozirna, pa bih krenuo u istraživanje prostora svojim drugim osjetilima. Rukama i prstima, mekanim jagodicama, prelazio bih po površini gruboga zida, po površini preostalog grubog namještaja koji je, kako danas, a tako i onda, djelomično ispunjavao svaku od tih mnogobrojnih prostorija. Bile su tu i niske platforme za spavanje, u nekoliko vertikalnih redova, na koje bih, nakon nekog vremena, ipak smogao hrabrosti i legao, pokušavajući svojim prstima odgonetnuti tajnu svakoga od tih tjeskobnih ležaja. Prstima bih tako otkrivao sitne delikatne utore urezane u grube položene daske. Jesu li nastali struganjem noktom, možda palcem, o grubu dasku poda gornje platforme gruboga ležaja koji je nadsvođivao niski prostor sveke od njih? Sumnjam da su mogli imati bilo kakav alat ili kakvo pomagalo, oruđe za taj rad, osim svojih noktiju. Nokti bi, nakon nekog vremena, prokrvarili i krv bi ostajala na dasci, u tami, nevidljiva. Ali i sitni mali utori. A ti bi se utori, dugim vremenom, preobrazili u slova, a slova u riječi, a riječi bi značile znak, pokušaj toga nesretnika da se ipak nekako prošverca u vječnost i da nakon što njega više ne bude, a što je s velikom dozom sigurnosti svatko od njih znao, da iza njih ostane, u gruboj dasci noktima urezano – Ime. I tako sam, od ćelije do ćelije, od jednog ležaja od grube daske do drugog, u njima, u mraku, otkrivao utore –Imena. U jednoj od tih ćelija (a u svakoj, ali baš svakoj od njih sam bio), na zidu, na improviziranoj gruboj vješalici za odjeću, pisalo je, strašnog li otkrića, latiničnim pismom i mojim-našim hrvatskim jezikom pisano: "sluga". A uz riječ sluga stajalo je još i "Gradišar". Na tome strašnom mjestu gdje su svi, ali baš svi znali da ih, prije ili poslije, čeka smrt, i u čemu su svi oni bili isti, ovaj je naš jadni Hrvat bio još i manje od svih njih – bio je budući mrtvi sluga svim ostalim budućim mrtvacima.
O tome je ova izložba".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....