Zlatan Vehabović je baš onako sjajan tip: pametan i zgodan, sjajan slikar, još uvijek dovoljno mlad da se za njega može reći i “beskrajno talentiran”, jer mnogo je toga tek pred njim. Obrazovan, elokventan u tumačenju ne samo svojih radova, kojima često, u njihovoj tmurnoj, stišanoj prisutnosti, i ne treba mnogo riječi. Ponekad ih se naziva “novim realizmom”. Imao je mnoštvo samostalnih izložbi, a sada se vratio sa studijskog putovanja po Arktiku - njegovu, rekli bismo, omiljenom pejzažu - na kojem je tri tjedna što jedrio, što hodao krajem u kojem je pomrčina prirodno stanje…
Ne izgledate uopće kao slikar.
- A trebao bih, što?!
Pa tako, uvijek ste ispeglani, obrijani, ošišani, niste prljavi od boje…
- Ma, to je stari mit. Novi su umjetnici sređeni. Meni paše ovako, čini mi se da je bolje skretati pozornost na druge stvari.
I, kako nam je na Sjevernom polu?
- Bilo je intenzivno, emotivno, zanimljivo… veliko iskustvo. Na brodu od tridesetak metara, jedrenjaku, proveli smo dva tjedna, tjedan dana i na kopnu.
Hladno?
- Globalno zatopljenje gore prvo uzima danak, tako da su temperature bile od minus dva do plus tri. A trebalo je biti minus deset do minus petnaest, padati snijeg, a padala je kiša. Lokalci su nam rekli da je tako u zadnjih najviše pet godina.
Bilo vas je strah?
- Ne, jer je organizacija izvrsna, ali nisam zamišljao toliko surov ambijent, potpuno nenaklonjen čovjeku, kao drugi planet - nema vegetacije, zemlja je permafrost, stalno zamrznuta na minus tri stupnja. Samo led, more, blatna zemlja…
Ali rekla bih da to odgovara vašem i slikarskom i osobnom senzibilitetu.
- Da, imao sam već slika s tom tematikom, ali baziranih na vizualnom iskustvu. Ali kad dođeš tamo… Kad pričaju o polarnoj egzotici, ljudi prvo spominju polarne medvjede, koji jesu jako opasni, i mi smo izlazili na kopno i mogli smo ih sresti, ali prva stvar koja će te ubiti je more, stalno na minus dva stupnja. Prva stvar koju nam je kapetan rekao je da ako padnemo u more bez pojasa za spasavanje imamo manje od minute da preživimo prije nego što nastupi hipotermija, tijelo se zgrči i potone. More je ondje poput lave… Sljedeće moje dvije slikarske godine bit će tome posvećene.
Opasnost, strah, zaklona, vaše su opsesivne teme. Jedna izložba ima alternativni naslov “Sklonište”; to su slike krhkih nastambi u divljem, nadrealnom okolišu. Čega se bojite, od čega se sklanjate?
- Ideja koja me opsjeda, a valjda i cijelo čovječanstvo, pitanje je održivog rasta, koliko smo kao kultura određeni vrlo fragilnim društvenim konstruktima, i koliko je svatko od nas opremljen znanjima da preživi jer mi se čini da se sve dublje zakopavamo u tehnološku ideju čovjeka. To je neizbježno, jasno mi je, ali dobili smo neki alat s kojim se ne znamo nositi… I koliko sve to ima smisla?
A imate i četverogodišnjeg sina.
- Da, prije njega je bilo sve puno jednostavnije. U kakvom će svijetu on živjeti? Kakav će biti svijet u kojem ćemo mi živjeti za deset godina?
”Strah i drhtanje”, rekao bi Søren Kierkegaard. Da ostanemo geografski na sjeveru…
- Velika su to pitanja. Apsolutno ne pretpostavljam da imam ideju odgovora, a kamoli odgovor. I onda se osjećaš mali i onako spljošten ispod te činjenice… nemoći s kojom se i kao roditelji, i čovjek, i umjetnik moraš suočiti.
Krivite kapitalizam?
- Mislim da je ova naša društvena priča šira od ekonomske postavke, ona je i ekonomska, i tehnološka, i politička… Mislim da ja ne mogu relevantno govoriti o tome. Moja pozicija uvijek ide u neku vrstu eskapizma. Nisam pretjerano sretan zbog toga. Mislim da cijeloj mojoj generaciji, pa i koju godinu starijima, generaciji X, milenijskoj generaciji u “stoljeću sebe”, stoljeću samoorijentiranosti, nedostaje konkretnih uvjerenja u bilo kakvu vrstu sustava ili osobne moći koja može promijeniti svijet. Gledao sam upravo dokumentarac Adama Curtisa koji govori kako je i sama umjetnost u tome zakazala, već od šezdesetih godina 20. stoljeća, kad se sve više okreće individualizmu, izostaju velike ideje, i sva vrsta impakta koji umjetnost radi prilično je kratkotrajna, samoorijentirana, začahurena… Ja sam svakako pripadnik tog statusa quo, koliko god se držim one “djeluj lokalno, misli globalno”, svjestan sam koliko je ograničen taj postulat. Deprimira me to.
Tu je i pitanje razumljivosti suvremene umjetnosti. Na svojoj ste web-stranici imali blog u kojem ste objašnjavali svoja djela, čula sam, prestali ste da bi promatrač sam zaključivao.
- Umorio sam se, a i shvatio limitiranost mog tumačenja radova. Ona se moraju moći braniti sama. Kao da sam davao neku štaku promatraču. A i u jednom trenutku postane jasno da će moji radovi ili preživjeti, ili neće.
Kod vas gotovo da i nije pitanje hoće li preživjeti ili neće, barem prema statusu koji danas uživate.
- Ma, ne… Francis Bacon je rekao da 50 godina traje taj period “inkubacije” u kojem se vidi što vrijedi. Danas je taj period možda kraći, 20 godina. Dakle, 20 godina je potrebno da se vidi je li nečija misao vrijedna za današnje vrijeme, a kamoli hoće li ostati za buduće. Ako od svega čime se bavim ostane za budućnost samo 5 posto, ja ću biti sretan.
Zanimljivo je da ste kao slikar upotrijebili riječ “misao”. Koja je središnja misao vašeg djela?
- Pa slike jesu ideje, na jednoj razini. A što se tiče moga rada… ja sam taj koji stoji u centru te spirale, i vjerojatno sam najmanje vidim. Uvijek mogu reći nekoliko ključnih termina koji me zanimaju, naša samoodrživost, sve vezano uz osobno, sve što čovjeka gradi i mijenja, tkivo koje na nama ostavlja trag tijekom života… ili možda da kažem - čovjek je moja najveća tema. Svjestan sam da je to jako široko, gotovo da ne znači ništa, ali bojim se da ako krenem u eksplikaciju, samo ću banalizirati.
Jedan vaš ciklus posvećen je ljubavi. Ali prikazali ste je na neki distanciran način. Imate li u svom opusu, recimo, ženski akt?
- Ne. Ono što je specifično za mene je da sam uvijek imao neko posredovanje, izbjegavao direktnu emociju, direktan prikaz, i prikazivao ili neku “kazališnu” scenu, ili neku scenu koja sugerira da se neka vrst “probave” već dogodila, i da je to što gledamo već prošlo određenu vrst transformacije. Vjerojatno da izbjegnem taj neposredni kič prikaz…
Pitala sam vas o aktu…
- Ne mislim da je akt kič, akt može biti svašta, pitanje je s kojom namjerom nastaje. Pa i predajem ga na Akademiji u crtanju. Ta sentimentalna činjenica golog tijela, u tom nekom erotiziranom diskursu modernizma, ili predmodernizma… ne mogu se ja s tim povezati, nikako. Niti to na bilo koji način pripada ovom vremenu. Ali ono što studentima govorim je da je ljudsko tijelo ono od čega uvijek polazimo, i da je ono jedini pravi alat koji ćemo ikad imati. Crtanje akta je izuzetno iskustvo, ali to je drugo pitanje.
Upravo napuštate svoj drugi atelijer u kojem ste postali, kako vas najčešće nazivaju, najbolji mladi hrvatski slikar…
- Da, napuštam. Nakon Akademije, koju sam jako volio, izlazak u surovi svijet stvarnosti najvažniji je period. Koliko će prvih desetak godina biti milosrdne prema slikaru označavaju buduće karijere. Tu se prvi put osjećaš da radiš nešto samostalno, dotad si štićen autom mentora, institucije, to je još onaj dječji princip…
Kakve vas emocije vežu za atelijer koji napuštate, u Studentskom centru?
- Baš sam neki dan o tome razmišljao. Od 2008. sve važno što sam napravio, napravio sam tamo. I, lijepo je čuti kad te nazivaju najboljim, ali ne zanosim se pretjerano time.
Mislite da rana afirmacija nosi opasnost da se uljuljkate?
- Premala smo mi sredina da bi takav osjećaj uspjeha itko mogao osjetiti. Ali činjenica da sredina prepoznaje moje djelovanje za mene je jako važna stvar. Ne vjerujem u osvojen teren u umjetnosti. Poslije svakog sam u vakuumu i često mi se čini da krećem od nule,
Novi atelijer vam je u Vlaškoj, u starom industrijskom pogonu, zapuštenom i, koliko se čini, nema drugih umjetnika. To je ona izolacija koju toliko volite?
- Da, iako ne mislim toliko na izolaciju od ljudi, nego profesionalnu izolaciju, draže mi je da nema pretjerano drugih umjetnika.
Došli ste u Zagreb s 12 godina iz Banje Luke. Kako ste tamo živjeli?
- Super. Moja obitelj je tamo vodila jedan vrlo lijepi građanski život, do ratne krize i obiteljske prekretnice. Prostor bezbrižnog djetinjstva. Sve što mi se osobno važno desilo, desilo se u Zagrebu. Vječno sam podvojen po pitanju svojih korijena, pripadnosti.
U smislu religije, nacije?
- Puno specifičnije... Imam dvojake osjećaje prema duhovnosti, ali nisam religiozan u konvencionalnom smislu, nikako. Ja sam iz, kako se kaže, miješanog braka, tako da ni religija ni nacionalnost nisu bile tema, sve dok to nisu morale postati. A činjenica da dolazim iz obitelji različitih entiteta u neku treću sredinu, Hrvatsku, sve je to neizbrisivo. Najvažniji dio mog identiteta vezan je uz Zagreb, ali opet, nisam tu rođen, i ne malo godina sam živio u Bosni tako da imam dvije vitalne cjeline iz kojih izrastam… Naravno, sve to postane smiješno kad se makneš 200 kilometara iz ove regije, Balkana, sve postaje jedno i isto. No kad dijeliš precizno te dlake, sve to postaje jako bitno, ali ja si dozvoljavam taj luksuz da ne donosim zaključke o tim pitanjima, jer mislim da ih i ne mogu relevantno riješiti. Svi smo mi na neki način određeni tim velikim tranzitnim periodom koji, neki će primijetiti, vječno i traju na ovim prostorima.
Što je u vama ostalo iz Bosne?
- Možda bih mogao reći mentalitet, ali da bih ja mogao dati neku novu definiciju mentaliteta… ne bih se čak ni usudio. Nisam neki pretjerani ljubitelj tog sentimenta koji se veže uz lokalno ili nacionalno. Uvijek je ono što je za mene bilo važno 99 posto bilo ono osobno, a ovaj jedan posto, koliko je to uopće važno…
Ta civilnost i osobnost vidi se iz tematike vaših slika, njihovih naziva… jedna se slika iz ciklusa “Sweeping Confetti From the Floor of the Concrete Hole”, recimo, zove “Joy Division”. Na njoj vi i nekoliko prijatelja tješite pjesnika Marka Pogačara nakon ljubavnog sloma…
- Taj projekt mi i danas ostaje jako važan zbog suradnje s Markom, jer za svaku od slika Marko je imao pjesmu, i to je za mene jako značajno, jer na neki način cijela moja praksa je označena dometom slikarstva kao medija, nemogućnošću slikarstva da komunicira stvari koje glazba ili jezik tako lako prenesu. A slika može gdje riječ ne može. Taj suživot jednog i drugog, i pogotovo to što je to bio Pogačar, za mene je jako važan.
Iako ste za sebe rekli da ste eskapist, najčešće kažete da umjetnost mora imati odgovornost, da mora gađati neuroze svakodnevice…
- Ne vjerujem u umjetnost koja je rađena da bi bila sebi svrha. Jedina funkcija i svrha umjetnosti je u komunikaciji s onim tko je gleda. To ne može biti bez odgovornosti. Jer mi gradimo stvari s kojima se poistovjećujemo, nas stvari grade…
Jedna od neopisivo važnih neuralgičnih točaka našeg vremena je problem stotina tisuća muslimanskih izbjeglica koji dolaze u Europu. Pratite li tu priču?
- Zatvaram oči pred tim, moram priznati, premda sam i sam bio izbjeglica u jednom trenutku u životu, znam što to znači. Tu svjetsku politiku, na visokoj razini, amoralno je, ali je izbjegavam. Nemam snage za suočavanje s tim.
Zbog islamskog radikalizma, militantnosti manjine, muslimani su danas u nezahvalnoj, ponižavajućoj situaciji. Pogađa li vas to?
- Ne, jer ja nisam musliman osim u tradiciji svog prezimena. Moj otac, koji nosi to prezime, također. On je označen uglavnom kontekstom Jugoslavije u kojoj je odrastao 60-ih, 70-ih godina, tako da je meni to potpuno apstraktno. Čak, vezano uz moju profesiju, više znam o povijesti kršćanstva kroz prikaze u tradiciji zapadne umjetnosti, nego što znam o islamu. Do te mjere ne znam ništa da me čak malo i sram.
Pročitala sam da ste prodali sve svoje slike.
- Ma ne, nije točno. Prodao sam dosta, ali ne sve.
Novinari uvijek žele znati – koliko stoje vaše slike? A slikari obično nađu način da izbjegnu odgovor.
- Ma da, to mi se čini malo i nepristojno govoriti.
U trenutku kad ste se odlučili za slikarstvo, sami ste rekli, bilo je to riskantno, opasno, jer sasvim su drugi mediji dominirali likovnom scenom, performans, video… je li danas drugačije?
- Ne, nije. Ni danas nije drugačiji diskurs suvremene umjetnosti. A slikarstvo je svakako bremenit medij, breme koje nosi nije jednostavno, jer se mora stalno boriti s hrpetinom neadekvatno-sentimentalnih aluzija koje se uz njega vežu…
Na primjer…
- Slikarstvu je i prednost i mana to što kada nekome tko se uopće ne bavi umjetnošću, potpuni je laik, kažeš riječ umjetnost, on prvo pomisli na Leonarda da Vincija, slikarstvo, Mona Lisu. Na našim prostorima ideja slikarstva kao građanske identifikacije bolje stojeće srednje klase i danas je tu, a to veže publiku uz neke sentimente koji danas više ne vrijede, dok suvremene autore koji žele progovarati na relevantan, kritičan način stavlja u nekakav minus, jer se moraju prvo izboriti s predrasudama da bi došli do toga kako govoriti sada i ovdje.
I vaše je slikarstvo često nazivano “realizmom”, “novim realizmom”…
- To je zadnje što bih ja sam rekao. Moram skinuti sa sebe taj teret Bukovca, Medovića, Becića, Kraljevića, realizma… da bih govorio o nečemu što mene zanima, danas i ovdje. Ali OK, sam sam to izabrao. A i zašto se ne bih borio? Nemojte me krivo shvatiti, ali stavljanje moga slikarstva u istu rečenicu s Bukovcem ili Kraljevićem može samo imponirati, ali nema veze s onim što ja želim reći.
Što vas inspirira?
- Činjenica da postoje autori kojima se divim, da imaju nevjerojatne opuse iza sebe.
A to su?
- Već dugo vremena Werner Herzog. Paul Thomas Anderson, također redatelj, Ronald Kitaj je za mene jedan od najznačajnijih slikara. Opsesivno proučavanje cjelokupne životne i radne priče koja je uvjetovala ono su radili, koja je njihova namjera bila iza toga, koliko su u tome uspjeli… To i mene zanima vezano uz moje stvari. Koliko ima veze jedno s drugim to što autor želi dobiti i što dobiva.
Malo je slikara koje ne veseli Mediteran, vedrina boja. Vi ste sasvim drugi tip.
- Da, stvarno… sjever, protestantizam, to je moj milje.