Iz Zagreba je, ostvario je svjetsku karijeru. Ovo je njegov recept za uspjeh: ‘Svaki put kad se osjetite preudobno...‘

Kada je već korona kao dio naše svakodnevice bila pri samom kraju, izdavač Seid Serdarević dao je intervju Mirjani Dugandžiji u kojemu je između ostalog rekao da će sad uslijediti poplava loše književnosti, filmova i sličnog na tu temu. Na dobre ćemo pričekati. "Pojavit će se puno loših rukopisa, a i određeni broj dobrih rukopisa. Na dobre ćemo vjerojatno pričekati, to smo vidjeli i za vrijeme prošlog rata..."

I da, bio je u pravu, naravno.

Jedna od meni najdražih knjiga koje sam čitala ove godine, i osjetila nevjerojatnu bliskost prije svega zbog nenametljivosti kojom je napisana, jest "Lucy kraj mora" Elizabeth Strout (hrvatski je izdavač Profil). Dobitnica Prizkera piše o tome kako u ožujku 2020. njezin bivši suprug moli glavnu protagonisticu da napusti New York i pronađe utočište u kući na obali Mainea, te onamo ode s njim. Tjedni se pretvaraju u mjesece, a Lucy ostaje sama s Williamom u toj kući na litici ponad mora, a pojavljuju se i drugi zanimljivi protagonisti.

Mirko Ilić

Mirko iLić

Svega sam se toga sjetila, toga da ćemo na dobre stvari vezane za temu korone morati pričekati, dok sam listala album Mirka Ilića "A.C. 2020", koji je nedavno izdao nakladnik Fibra u biblioteci Orka. Predgovor piše proslavljeni Steven Heller, koji Ilića postavlja u kontekst djelovanja umjetnika i kulturnjaka u doba korone, Naime, Heller, pišući o Ilićevim plakatima "Coronavirus Awareness", a koje je ovaj dizajner, ilustrator i crtač stripova izložio u gradovima diljem svijeta i financirao iz vlastitog džepa, tumači: "Ilić je karijeru započeo radeći surove stripove; danas se vraća tom mediju po narativnu snagu koja mu omogućuje nositi se sa situacijom."

Odnosno, opisuje ih kao "emocionalno nabijene slikovne sekvence koje su lišene riječi".

Mirko Ilić i Steven Heller, poznato je, često u Americi surađuju, a skupa su, uz mnogo toga što su zajedno radili, izdali i knjigu "Head to Toe: The Nude in Graphic Design" (izdavač je Rizzoli). U knjizi su se između ostalog pitali o tabuima: "Izgovaranje bezopasnih riječi ‘gol‘, ‘gola‘, ‘golotinja‘, ‘akt‘ neke ljude potakne na prave izljeve uzbuđenja kao da je nenošenje odjeće jedan od najeuforičnijih činova koje je moguće zamisliti. Kako to da je pokazivanje ljudskog tijela toliko intrigantno i riskantno, u isto doba toliko prirodno, a opet lascivno? Seks je dugo vremena korijen uzroka straha, bedastoća i tabua... Odakle ti tabui dolaze?"

Steven Heller, poznato je, inače je već 33 godine umjetnički direktor New York Timesa, potom je počeo pisati kolumne za The New York Times Book Review. O Ilićevu međunarodnom značaju i karijeri već smo pisali u više navrata, pa i uz izložbu u MMSU u Rijeci u rujnu prošle godine, kad sam pisala o naslovnicama izdanja kao što su Polet, Start, Danas, Panorama, Time, The New York Times, The Wall Street Journal ili La Repubblica, ali i o činjenici da mu malo koji dizajner može konkurirati u obračunu s ljudskom glupošću.

Mirko Ilić

Mirko Ilić

U svakom slučaju, primjera suradnje Ilića i Hellera moglo bi se nabrojati još, no vratimo se na "A.C. 2020". Kada je bila korona, i mi smo se u novinama bili okrenuli drugim temama, naravno, otvaranja izložbi tijekom pandemije nije bilo. Pisala sam tada o slikama koje su na neki način ilustrirale taj osjećaj izolacije. Poklopilo se da neke od tih slika i Ilić reinterpretira u ovoj knjizi, prije svega mislim na prazne ulice talijanskih gradova koje je početkom prošlog stoljeća slikao Giorgio de Chirico, s tipičnom, pomalo i sablasnom sjenom praznih lukova, a na jednoj od njih vidi se i direktan citat, djevojčica koja se igra s kolutom. Poznato je da je Chiricova slika stvarala osjećaj prijetnje, nelagode te suprotnosti nevine dječje igre i golemih stupova, što je među ostalim postigao i sjenama koje se iznenada pojavljuju, što i Ilić onda prati. Često se ova Chiricova slika tumači kao čovjek koji nesvjesno ide prema nepoznatom. Tjeskoba, melankolija, grad je prazan, tih, naravno, lako je naći paralelu s gradovima u doba pandemije. Pratila sam, inače, malo i društvene mreže Ilića u doba korone, koji živi u New Yorku, i snimao je, ponovo, prazne ulice ovog grada. Prepoznaje se tu i asocijacija na još jednog slikara kojeg smo se svi, uz naravno Edwarda Hoppera, prisjetili, a to je René Magritte i njegovi oblaci.

Mirko Ilić

Vizualni je esej, dakle, započeo u tom tjeskobnom stanju, kakvo sugeriraju i nabrojane slike, sjećamo se svi, to su trenuci straha, neizvjesnosti, samoće. Sve je crno, bijelo, sivo, nema boje, i sve se odvija u tišini, nema onih stripovskih oblačića iznad njihovih glava, ništa ne izgovaraju.

Na tablama vidimo i umjetnika, recimo kako sjedi pred apokaliptičnim ruševinama, na klupi koja je ostala netaknuta, s leđa, dok ga od naprijed gledamo tako da su park i visoke građevine njemu iza leđa. Zanimljive su i table u kojima vizualno prikazuje što se događa: tipično živu njujoršku ulicu, koja se urušava, i ostaje prazna ulica kakva je bila za korone, sve se odvija pred našim očima u tom stripu. Pratila sam na društvenim mrežama, djelomično, što je Ilić objavljivao, dosta se toga oslanja i na te fotografije koje je znao staviti, rekla bih.

O Ilićevu radu piše i Marko Golub, da je riječ o povratku, da su nastali u pet godina, zrcale stripove koje je objavio prije četiri desetljeća. Aludirajući, dakle, na razdoblje Novog kvadrata, od 1976. do 1979. godine. Golub tumači: "Gotovo svaki je bio iskaz: iskaz prezira prema moći, militarizmu, diktaturi, ismijavanja i prkosa, o cenzuri i gluposti, iskaz o ljubavi, zadovoljstvu i slobodi...".

Golub dalje piše i ovo: "Bježao bi iz vlastitog stila svaki put kad bi se osjećao preudobno, vjerujem da je u tome tajna te recept i za mnoge od nas, i za 2026., koji se pribojavamo promjena."