ZAGREB - Veliki interes koji vlada za novi izložbeni prostor Lauba razumljiv je: to je oaza umjetnosti iza koje stoji privatni investitor, u kojoj će biti 500-tinjak radova najvažnijih hrvatskih suvremenih umjetnika, djela će se moći unajmljivati, a planirano je da galerijski prostor radi do 23 sata.
Kada smo prije dva mjeseca prvi put pisali o bivšoj jahaonici koja se preuređuje, prostor je već poprimio osnovni kostur kakav ima i danas: u ogromnom je hangaru smještena galerija, dok su na tribini poslovni prostori. No, tada su ovdje bili samo građevinari pa je bilo teško zamisliti kako će u nekadašnjoj jahaonici izgledati kombinacija poslovnog i izlagačkog prostora.
Danas, iza staklenih fasada ureda koji se nalazi na podignutoj razini unutar samog izložbenog prostora, užurbano rade zaposlenici Filip Tradea, dok su u donjem dijelu hale smještene umjetnine. Neke već stoje na mjestima na kojima su zamišljene u budućem postavu koji se otvara 14. lipnja, druge su neraspakirane u koferima. Naziv galerije je Lauba: Kuća za ljude i umjetnost, nalazi se na Črnomercu, u ulici Baruna Filipovića, a uz nju je veliko gradilište budućeg novog stambeno-poslovnog centra.
Za transformaciju stare i donedavno napuštene zgrade na Črnomercu u atraktivni izložbeno-poslovni prostor zaslužna je nagrađivana arhitektica mlađe generacije Morana Vlahović: - Koliko znam, u svijetu nema primjera da se u istoj kući nalaze i galerijski prostor i poslovni uredi jedne tvrtke - kaže.
Bez bijelih zidova
Prvo što se primjećuje u Laubi jest da nigdje nema bijelih zidova: - Bijeli zidovi prečesto služe samo kao sterilne jedinice intenzivne njege gdje izlošci kao da su priključeni na respirator. Mnogi izlošci ne bi preživjeli izvan takvog bijelog prostora - kaže.
Povijesni su slojevi prostora nekadašnje Konjaničke vojarne austrougarske vojske, a kasnije Tekstilnog kombinata Zagreb, zaštićenog spomenika industrijske arhitekture, vidljivi i u dijalogu su sa umjetničkim djelima koja polako pristižu u prostor: tu su “Potpisivanje deklaracije...” Lovre Artukovića koja je u nizu detalja promijenjena otkada smo je posljednji put vidjeli u Klovićevim dvorima, kao i nova Artukovićeva slika koju umjetnik upravo dovršava u prostoru. Tu su i brodovi Nine Ivančić, nova platna Duje Jurića, skulptura “Uzlet” najstarijeg izlagača, 90-godišnjeg Ivana Kožarića, kao i skulptura-instalacija najmlađeg zastupljenog autora, 27-godišnjeg Igora Rufa, pa kolica iz Discoware kolekcije Kristijana Kožula...
Slojevi značenja
U Nestalnom postavu čija je kustosica Vanja Žanko bit će stotinjak umjetnina, pa iako je riječ o širokom generacijskom presjeku,uglavnom je riječ o produkciji nastaloj zadnjih desetak godina. Iako se na prvi pogled čini da je riječ mahom o suvremenoj umjetnosti, u kolekciji je i puno važnih djela iz prijašnjih razdoblja, poput ključnih enformel radova Ive Gattina.
- Kuća je krcata slojevima i značenjima, imala je sto života, mijenjala je i izgled i namjenu. Ta je životnost ono što je kod nje upečatljivo, i to nisam željela negirati. U trenutku kad je došao red na mene, cilj mi je bio ne samo očuvati to postojeće bogatstvo, nego ga i pokazati. Unutrašnjost smo oljuštili do gole kože, odnosno cigle, odjenuli u novu svečanu odjeću, alumnij, i zato volim reći da se ova kuća igra striptiza - kaže Morana Vlahović.
Fiksni prostor nije dolazio u obzir, morala je razmišljati izvan okvira i zato je uvela montažno-demontažne panele. Ti paneli mogu biti na zidu, kombinirani s opekama, ili pak postavljeni na podu: - Na taj se način kuća i zbirka neprestano igraju, mijenjaju svoj oblik u prostornom smislu i u smislu atmosfere. Sjećanje na investitorove igre na laubi u djetinjstvu naziv je i lajtmotiv cijelog projekta - nadodaje.
Lauba je, naime, bio naziv za kružni drvored s krošnjama u Vrbovcu gdje je Kličko odrastao. Igra se sastojala od penjanja po krošnjama, a da se ne dotakne tlo, ili je cilj bio napraviti cijeli krug što brže, sa što manje posjekotina.
Projektni tim
Morana Vlahović sve je projektirala u svakodnevnim i višesatnim dogovorima s investitorom Tomislavom Kličkom pa kaže kako su zapravo funkcionirali kao projektni tim. Ovaj investitor, nadodaje, ni po čemu nije prosječan.
Primjer za to je i priča o crnoj boji: - Kličko me nazvao i rekao: “Kuća će izvana biti crna, što ti misliš kakva crna bi to trebala biti?”. Nije uobičajeno da investitor želi razgovarati o vrstama crne boje. To pitanje bio je još jedan od dokaza da su razlozi za ovu kuću puno dublji i drugačiji od tržišno uobičajenih. Pronašli smo nijansu koja je poput bitumena pa izvana kuća izgleda kao da je mokra, odjevena u crnu, sjajnu kožu.
Ona se zabavlja tako da se skida do gola
Projekt je Morana Vlahović nazvala “Kuća koja se non stop presvlači...”, a kako bi što bolje i slikovitije dočarala zamišljeni koncept, napisala je i pjesmicu: “Izvana sjajna/Utegnuta u crnu kožu/Iznutra se non stop presvlači/Poput odjeće skida i oblači svoje dijelove/Ponekad ih skida redom/A ponekad nasumce/Onda ih ono baš razbaca po podu/Ili pak složi skroz uredno...Ovisno o raspoloženju/Rijetko je zakopčana do grla/Za to joj treba stvarno dobar razlog/Recimo tulum ili neki drugi site-specific događaj/Uglavnom ta vam se zabavlja tako da skida svoju novu svečanu odjeću skroz do gole kože...”.