Kada je započela ruska invazija na Ukrajinu Oleksandr Lukianov, viši istraživač zaposlen u Nacionalnom muzeju povijesti Ukrajine u Kijevu, s grupom kolega iz Muzeja dio izložaka je slao na sigurnije lokacije na zapadu zemlje, a dio pohranio u podrum. Iz zgrade Muzeja, u kojoj je dio kustosa živio čak dva mjeseca, Lukianov je čuo zvukove rata koji su dolazili iz okolnih gradova Irpina i Buche.
Galerije su odjednom ostale prazne. Više nije bilo zlatnika, rukopisa, karata, keramike iz antičkih grčkih kolonija na Crnom moru..., piše The Guardian.
No onda je došlo vrijeme da se Muzej opet ispuni. Lukianov i njegovi kolege uputili su se u Irpin, koji su tada nešto više od tjedan dana prije napustili Rusi.
"Tamo je prvo stigla vojska, onda pravna služba, a onda smo došli mi", rekao je.
Prvo što smo ugledali bilo je izgorjelo rusko vojno vozilo iz kojeg su uzeli oštećene kacige i zaštitne naočale. "Bili smo van sebe od uzbuđenja. Uzeli smo sve što smo mogli. No kasnije smo vidjeli još jedno, pa još jedno...pa smo postali izbirljiviji", rekao je.
Kako je na području nasilje tek bilo počinjeno vidjeli su čak i raspadnuta ljudska tijela, osjetili njihov smrad, no njihova je znatiželja, kaže, bila jača. Najteže je, dodaje, bilo vidjeti pogođene aute civila jer su bili svjesni da su u njima ljudi, uključujući djecu, prethodno preminuli.
Među sakupljenim predmetima bili su čizma ruskog vojnika te dozimetar iz sedamdesetih koji je mjerio razinu radijacije dok su konvoji prolazili kroz Černobil. Ti predmeti su danas izloženi u spomenutom kijevskom Muzeju.
Dio predmeta dopremili su kustosi, dio umjetnina donirali su vojska i lokalci. Među njima je i, pretpostavlja se, napadačkim vojnicima namijenjen set uputa za ophođenje s lokalnim stanovništvom.
"Ako vas pitaju jeste li Rusi ili Ukrajinci recite: ‘Mi smo i Rusi i Ukrajinci, no ponad svega smo ortodoksni kršćani", piše u dokumentu.
"Nikada ne spominji riječ ‘rat‘. Ako oni pitaju nešto vezano za rat, pričaj o policiji i lokalnoj administraciji", također stoji u dokumentu.
Lukianov je kasnije krenuo na još jednu sakupljačku misiju. Tog se puta radilo o tvornici u blizini Dymera, blizu Kijeva, gdje je bilo sjedište napadačkih snaga. Prva Lukianova impresija po dolasku odnosila se na "vrlo snažan smrad fekalija".
"Ne možete zamisliti kako su živjeli", komentirao je Lukianov koji među pronađenim predmetima spominje autokartu Ukrajine iz 1975., fotografije žena - djevojaka, supruga te tek započeto pismo voljenoj.
Od iznimne je važnosti, napominje Lukianov, predmete s nekog područja sakupiti što prije nakon njegova oslobođenja. Muzej je odgovoran za čuvanje i pohranjivanje dokaza nasilja koji se pretvaraju u značajnu povijesnu pohranu.
"Što prije to obavimo, to bolje. Kada smo išli na svoju drugu misiju, neke su stvari već bile izgubljene. Neke su uklonili lokalno stanovništvo i vojska", objasnio je te dodao:
"Ljudi ne žele čuvati stvari koje ih podsjećaju na negativna sjećanja, no to je naš posao i što bolje ovladamo situacijom sada, to će lakše biti onima koji će kasnije istraživati i pokušati razumjeti ovaj period".
Godišnjicu invazije 24. veljače su obilježili otvaranjem nove izložbe o prošlogodišnjoj opsjedi tvornice željeza Azovstal u Mariupolju.
"Ta izložba nam budi puno emocija", rekla je Natalya Lykhytska koja u Muzeju radi kao vodič.
"Svakoga dana roditelji ubijenih dolaze i ostavljaju cvijeće. Nekad su u ovoj dvorani bili Skiti, a sada je rat, rat i rat", kaže.
Muzej nove donacije i dalje prima. Tijekom posjeda The Guardiana Lukianov je netom primio dnevnike koje su Ukrajinci vodili pod Ruskom okupacijom, no još ih nije imao prilike pogledati.
"Studirao sam povijest. Kada sam bio student, bilo je lako misliti da se povijest dogodila drugim ljudima u nekom drugom vremenu. Francis Fukuyama proglasio je kraj povijesti, rekao je, referirajući se na poznatu izjavu američkog političkog znanstvenika s kraja Hladnog rata.
"Ispostavilo se da je u krivu", zaključuje Lukianov.