Rastanak Katarine od Petra Zrinskog zasigurno je najpoznatije djelo Otona Ivekovića, možda i cijele hrvatske povijesti umjetnosti, slika koja je toliko dopadljiva da je svojevremeno postala jednom od najpopularnijih ikad tiskanih oleografija u Hrvatskoj. Danas teško da će se naći na zidu nečijeg doma, a i autor slike i Zrinski današnjim generacijama ne znače mnogo.
"To mi je možda njegova najdraža slika", kaže Snježana Pintarić, koja uz Danijelu Markotić autorski potpisuje veliku Ivekovićevu retrospektivu u Klovićevim dvorima. Stojimo u najvećoj prostoriji izložbenog prostora u kojoj su sami kapitalci, pa tako i slika "Rastanak Katarine i Petra Zrinskog", odnosno slavna inačica iz 1901. u kojoj je Iveković na neobičan način ovjekovječio tragičnu smrt Petra Zrinskog.
"Iveković je jako puno kritika doživio kad je napravio tu sliku jer se na slici ne vidi koja se strahota hrvatskom narodu dogodila, već je taj događaj vizualizirao u jednu obiteljsku, intimnu scenu, kao rastanak dvoje ljubavnika", tumači Snježana Pintarić.
Na izložbi su još dvije varijante iste slike, uključujući i najraniju, koju je naslikao 1887. godine, danas u privatnom vlasništvu, kao natječajni rad za upis na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je do 1891. studirao u specijalkama za historijsko slikarstvo.
Iveković je radio između 1891. i 1931., bio je Bukovčev suvremenik i nakon akademske, historicističke faze tipičan predstavnik zagrebačke šarene škole. No, za razliku od Bukovca, gotovo da je posljednjih nekoliko desetljeća pao u zaborav, barem što se izložbi tiče. Zadnja mu je retrospektiva održana skoro prije 30 godina, iako je ostao sve te godine itekako cijenjen u kolekcionarskim krugovima. Nije, međutim, bio umjetnik koji je razmišljao o tržištu, što pokazuje izbor tema kojima se bavio, uglavnom su to povijesne kompozicije. U međuvremenu su se pojavila i neka dosad nepoznata djela, neka su posve slučajno pronađena skrivena u muzejskim u depoima. Jedna "ponovno otkrivena slika" upravo je i "Vivat rex", impozantnih dimenzija, zadnji i jedini put izlagana 1911. godine, koja je desetljećima stajala zamotana u depou Moderne galerije. Izložena je u središnjoj prostoriji s ostalim "highlightsima", uz druga poznata Ivekovićeva djela povijesne tematike.
"Ivekovićeve slike s povijesnom tematikom ušle su u hrvatski kanon, postale su sinonimi za neke povijesne događaje kao što su ‘Dolazak Hrvata‘, ‘Krunidba kralja Tomislava‘, ‘Smaknuće Matije Gupca na Markovu trgu‘, ‘Smrt Petra Svačića‘. To su vrhunska djela u kojima je on očito našao način da dopre do publike. Jer je uvijek pitanje kako predstaviti povijesnu scenu. Iveković je u tim slikama sveo sudionike na bitni broj aktera, kompozicijski je to riješio vrlo spretno, paleta mu je vrlo privlačna, to je ta šarena paleta s puno toplih, crvenih tonova, i kad su se ta djela umnožila u obliku oleografija, našla su put do mnogih domova", kaže Snježana Pintarić, koja je dosad radila više Ivekovićevih izložbi. "Smatram da je Iveković jako zanimljiv autor koji je daleko od stereotipa koje možda široka publika ima o njemu. Autor je koji zasigurno zaslužuje da se predstave i oni njegovi manje poznati dijelovi opusa, a koji su bili vrlo kvalitetni za period u kojem je radio".
Osim povijesnih scena, u najvećoj su prostoriji izloženi i "Kosci". "Poput Jean-Françoisa Milleta, Iveković je napravio cijeli jedan ciklus posvećen koscima, žeteocima i oračima. To je jedna od najljepših Ivekovićevih slika", dodaje autorica izložbe.
Iveković je bio i majstor pejzažnog slikarstva. Pejzaži, nerijetko puni simbolike, otkivaju ga kao sasvim nekog drugog autora, intimističkog. Na izložbi se prvi put izlaže "Pejzaž s Makovima" koji je otkupila prije desetak godina Moderna galerija (danas NMMU). Slika je podvrgnuta temeljitoj restauraciji i "sada je vidimo u punom sjaju". Ona, međutim, tek kad joj se posve približimo u nekim svojim detaljima otkriva svoje pravo značenje.
"Na prvi pogled ova je slika jedan prekrasni pejzaž s crvenim cvijećem, međutim to crveno cvijeće simbolizira nešto drugo - prolivenu krv na ratištu. I ako se pomnije pogleda, gore u oblacima su likovi majki koje nariču nad mrtvim vojnicima. U tome je Iveković tipičan simbolist i romantičan predstavnik 19. stoljeća", tumači Snježana Pintarić.
Iveković koji je stvorio preko tisuću slika, kako je sam zapisao, volio je crvenu boju, volio je slikati konje, a posebno oblake. "To je bila novost u njegovo vrijeme. Impresionisti su zapravo počeli slikati atmosferu, naši umjetnici se nisu toliko bavili njome."
Dobar je bio i u slikanju zimskih pejzaža, izdvaja se u tom smislu slika "Lovac sa psom", gotovo apstraktna.
Posebnu cjelinu čine njegove slike s narativnom tematikom, interpretacije književnih djela i narodnog pjesništva poput slike "Smrt Petra Svačića" prema istoimenoj Šenoinoj pjesmi, ilustracija za "Zlatarevo zlato" ili "Smail-aga Čengić i vojvoda Bauk" prema Mažuranićevu epskom spjevu.
"Na prvi spomen Ivekovićeva nas djela asociraju na brojne događaje iz hrvatske povijesti, no u vrlo produktivnom opusu ovog bečkog i minhenskog đaka nalazimo i mnoštvo djela koja nemaju isključivo historijski predznak, a dio njegovih radova vezan je uz ilustriranje, odnosno likovne prikaze literarnih izvora", kaže Danijela Markotić, koja je na izložbi obradila upravo taj segment Ivekovićeva stvaralaštva, u koji spadaju i posebne narudžbe za Maticu hrvatsku, za koju je izradio i vizualne simbole - šahovnicu i pčelu.
Ivekovićeva retrospektiva počinje ranim portretima (gradonačelnik Vončina, slikarev stric, kanonik Franjo Iveković, Bela Čikoš pri radu), tu je i iznimno djelo tzv. šarene faze "Naša Gospa Cvjetanjska", kao i jedan rijetki akt, te njegovom najranijom, akademskom, tzv. tamnom fazom, kada je slikao Zrinske, gotovo opsjednuto, zbog čega je na Akademiji i dobio nadimak Zrinjimaler. Postav završava motivima iz Velikog Tabora, gdje je proveo posljednje godine života. "Njegovo je stvaralaštvo prekinuo Prvi svjetski rat, gdje je on kao ratni slikar donosio pogled na bojišnicu. Nakon rata se nije vratio u Zagreb, već je kupio dvorac Veliki Tabor te se odmaknuo po od žive zagrebačke scene. I dalje je bio profesor na Akademiji, do 1927. godine. Naravno, njegovo inzistiranje na nekim akademskim principima i tradicionalnim temama nije išlo ukorak s poslijeratnim događanjima. I dalje je radio i stvarao kvalitetne i zanimljive radove. U tu fazu spada i njegov taborgradski ciklus, koji je slikan vrlo moderno. Riječ je o vrlo intimnom ciklusu s motivima iz kuće, pogledima kroz prozor. Vrlo je specifičan i drugačiji u odnosu na njegovo drugo stvaralaštvo", zaključuje Snježana Pintarić.