Dvadeset osam i pol milijardi dolara vrijednost je nepokretne vojne imovine koju je 1991. i 1992. Ministarstvo obrane preuzelo nakon povlačenja JNA. Izvješće je načinio Savjet za sukcesiju vojne imovine u vrijeme Račanove Vlade na zahtjev Haaškog tribunala.
Utvrđeno je, naime, da su na području Hrvatske ostale 862 nekretnine ili 27,5 posto od ukupnog broja nekretnina bivše vojske.
Ova, nepokretna vojna imovina nije predmet sukcesije, za razliku od pokretne imovine koje je još uvijek jedan od predmeta u postupku sukcesije između bivših država SFRJ.
Iako se ne može reći da od početka devedesetih pa sve do danas pitanje prenamjene vojnih nekretnina ne plijeni medijsku pažnju, najčešće raznim aferama vezanih uz njih, kompleksnije se problem prenamjene ovih građevina nije istraživao sve do nove knjige “Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj” u izdanju Centra za mirovne studije i Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Studije slučaja
Urednici su sociolog Kruno Kardov i vojni analitičar Igor Tabak. Recezenti sociolog Ozren Žunec i politolog Mirko Bilandžić. Uz širi kontekst u uvodu u knjizi su obrađena četiri pojedinačna primjera: “Odabrali smo studije slučaja, četiri različite lokacije: Zadar, Pulu, Vis i Zagreb”, kaže Kruno Kardov i nastavlja: “Zagreb zbog ekonomske moći. Vis zbog povijesnog konteksta, vojnostrateške pozicije, ali i kao primjer pokušaja uključivanja lokalne zajednice. Pulu koja je vojni grad. Zadar koji se spominje kao primjer uspješne prenamjene, no kako će se pokazati, to nije posve točno.”
Simptomatičan je primjer dugačka i bolna povijest pokušaja prenamjene građevina nekadašnje Vojne bolnice u Vlaškoj 87, o kojoj u tekstu “Povijest zatvorena u štakornjaku” piše Lidija Knežević. Devedesetih godina, do 2002. u dvorišnim su zgradama bolnice bili smješteni prognanici i izbjeglice iz Vukovara.
Bivša Vojna bolnica smještena u gotovo samom središtu grada, u Vlaškoj 87, građevina je bogate povijesti, ali i primjer neuspješne prenamjene, tvrdi se u knjizi
Ivan Klindić/CROPIX
Nakon njihova odlaska, u kratkom su roku započele devastacije napuštenih zgrada, kako autorica teksta slikovito opisuje, mogli su se zateći “krađa instalacija i radijatora, počupani rukohvati, tragovi požara, smrad smeća i fekalija”, a tu su uselili “skvoteri, beskućnici i ovisnici”.
Danas, na mnogim zgradama stoji upozorenje kako se ulazi na vlastitu odgovornost. Nakratko se razmišljalo da se ovdje smjesti nekoliko srednjih škola, no ideja se nije pokazala ostvarivom.
Pulski projekt 3LHD-a
“Kada se u Zagrebu spomene izraz ‘vojna bolnica’ većina građana srednje i starije dobi sjetit će se austrougarskog zdanja, građevine bogate povijesti i nesretne sadašnjosti. Bivša Vojna bolnica, smještena na izrazito atraktivnom mjestu u gotovo samom središtu grada, primjer je izrazito neuspješne prenamjene, gdje je Grad Zagreb pokazao zavidnu ignoranciju već samog postojanja takve građevine, a kamoli njene revitalizacije”, tvrdi Knežević.
Kako bi se osvijestila javnost na ovaj golem, neiskorišten prostor u samom centru grada, ovdje su održani i Muzej ulične umjetnosti i dizajnersko događanje, Dan D. U međuvremenu, nakon što je izdana ova knjiga, objavljena je namjera Grada Zagreba da u prostor bivše vojne bolnice useli glazbena škola Elly Bašić.
Pulskim se vojnim objektima bavi Kardov u tekstu “Moja vizija, moji snovi”.
Ukratko prepričano, u početku se najavljivalo kako će se ovi objekti, još uvijek mnogi od njih zatvoreni za javnost, otvoriti prema javnosti, i prema lokalnom stanovništvu, no to se nije ostvarilo. Prve se ideje o civilnoj namjeni vojnih objekata javljaju, potom, početkom dvijetisućitih, kada i stižu prvi konkretniji prijedlozi: izgradnja marine u zoni Valelunga, Brijuni kao elitna destinacija, a na području Muzila golf igralište. Za Muzil je grad Pula naručio izradu Prostorno programske studije od arhitekata iz Studija 3LHD, a smjernice su bile “2500 kreveta, golf igralište i marina”.
Recept za neuspjeh
Arhitekti od koje je studija naručena nazivaju studiju i Park Muzil, no teško da se projekt može nazvati parkom, kako tvrdi Kardov: “Studio 3LHD je naprosto napravio ono što se od njih tražilo. No, u analizi se pokazuje da od 170 hektara površine, čak 70 pripada namjeni za golf. Koliko je meni poznato, projekt je već došao do te faze da je moguće raspisati javni natječaj za koncesiju.”
Kardov navodi kako je proces prenamjene vojnih prostora u pulskom zaljevu, po pitanju prenamjene vojnih nekretnina budući recept za neuspjeh: “U Puli je izostala, u potpunosti, suradnja s građanima. Politički su faktori ovdje igrali važnu ulogu. Politička elita je odlučila, naprosto, da na tom prostoru bude projekt Brijuni Rivijera. Ignoriralo se mišljenje struke, javnosti, suradnja s konzervatorima.”
Pritisci na vojsku
Jedan od problema, smatra, leži u tome da su se prvotne ideje počele operacionalizrati bez suglasnosti i uključivanja Oružanih snaga i Ministarstva obrane: “Upravo se na slučaju Pule jasno pokazuje da je potrebno definirati njihovu ulogu, i to u većoj mjeri. Ministarstvo obrane marginalizirano je u procesu planiranja, iako je zapravo aktivni korisnik prostora.”
Vrlo je lako pretpostaviti, dodaje, da su vršeni pritisci da vojska napusti ovaj prostor i da on postane civilni.
“Osim toga, Ministarstvo kulture tada nije imalo uvid u ovaj kompleks, stručnjaci nisu mogli na teren jer im nije dostupan. Oni znaju da u sklopu kompleksa ima arhitektonskih, estetskih vrijednosti, no samo na papiru.”
Dok je glavni problem u Puli dominantna involviranost politike, i isključenost javnog mnijenja, u vojarni Samogor na otoku Visu, druga je vrsta problema: “Nije prepoznata vrijednost projekata koje je organizirala nezavisna kulturna scena. Također, i lokalna je zajednica bila zatvorena prema novom”, navodi Kardov.
U tekstu “Prenamjena na komad” Nives Rogoznica bavi se prostorima bivših vojarni u Zadru koje obuhvaćaju 73 tisuće hektara, što je dvostruko više od površine stare gradske jezgre Zadra, tzv. poluotoka (oko 37 hektara).
Knjiga se bavi prostorom bivše vojarne u ulici Stjepana Radića: prenamjena za institucije koje su sastavnice državne administracije, srednja škola i zdravstvo, teče glatko, no s druge strane, ideja o prenamjeni ostatka prostora za Gradsku knjižnicu i Centar za mlade dugotrajan je i još nedovršen proces obilježen raznim zavrzlamama.
Izostanak podrške
“Nastojanja da se sustav prenamjene vojnih nekretnina zakonski regulira dolazila su iz samog obrambenog sistema. Tako je MORH više puta predlagao zakonska rješenja kojima bi se cijeli proces stavio u njihovu nadležnost. No, ta rješenja nikada nisu dobila političku podršku. MORH-ovi prijedlozi su dakako imali ugrađene vlastite partikularne interese i sasvim je sigurno da je prenamjena bivših vojnih nekretnina prvoklasno razvojno pitanje od cijele zajednice, a ne samo pitanje priskrbljivanja sredstava za modernizaciju oružanih snaga. No, čini se da se razlozi odbijanja takvih zakonskih rješenja prije nalaze u prevazi drugih partikularnih interesa”, zaključuje se u knjizi.
Problem, dakle, među ostalime, leži i u neuređenosti i neprovidnosti sistema upravljanja vojnom imovinom. Situacija je dramatična jer ove nekretnine iz godine u godinu sve više propadaju, i koštat će sve više i više da ih se jednog dana eventualno prenamijeni: “Primjetno je da bi financijska sredstva potrebna za obnovu i revitalizaciju bila manja u trenutku kad su ih bivši korisnici napuštali, nego sada, kada su mnogi ovi kompleksi godinama izloženi devastaciji, nebrizi i općem propadanju”, kaže Kardov.
Navodi i nekoliko primjera senzibilizacije javnosti na pojedine projekte kada se u njih angažiranije uključi struka, kao što su Dom JNA u Komiži Ivana Vitića te nekadašnje Dječje odmaralište-lječilište u Krvavici Rikarda Marasovića.