Za nju je Miroslav Krleža jednom prigodom rekao da je “nevjerojatno lijepa žena”. Bila je i iznimno talentirana slikarica. Jedan od najljepših autoportreta Cate Dujšin Ribar čuva se u splitskoj Galeriji umjetnina. Ima tamnu, pripijenu haljinu uz tijelo, struk naglašen tamnim remenom, crvenu maramu oko vrata, tamne oči i kosu podignutu u rep. Slika je iz 1930. godine. Već je u braku sa slavnim glumcem i intendantom Dubravkom Dujšinom, koji će, među ostalim, ostati zapamćen i kao prvi Leone u “Gospodi Glembajevima” Miroslava Krleže, a u to su ga doba posvuda pratile obožavateljice.
Upoznali su se desetak godina prije nego što je nastao njezin autoportret, u Splitu, gdje je ona tad živjela. Bila je to ljubav na prvi pogled. Zajedno su ostali sve do njegove prerane smrti 1947. godine. Priča kaže da se njegova smrt dogodila samo nekoliko trenutaka nakon što ju je dočekao s puta, pa su mu posljednje riječi bile: “A tako sam te čekao”. Nakon te tragedije godinu dana nije niti slikala niti pisala. Vjenčali su se mladi, nakon nekoliko mjeseci poznanstva, njoj su bile dvadeset tri godine, a on je bio tri godine i mjesec dana stariji. Udovica je ostala kad joj je bilo pedeset godina. Teško ga je prebolijevala, mislila je da će ostati sama do kraja života.
Ipak, upoznala je doktora Ivana Ribara i još jednom se udala. Prvog je supruga nadživjela gotovo tri desetljeća. Živjela je više od devedeset godina. Priča kaže da je u Stomorskoj na Šolti, gdje je imala kuću, skakala na glavu i u poznim godinama. Iako se još jednom preudala, pokopana je na Mirogoju uz prvog supruga. Na nadgrobnom spomeniku Cate Dujšin Ribar i Dubravka Dujšina nalazi se njezin stih: “Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci”. Bila je, naime, i pjesnikinja osim što je bila slikarica, a najpoznatija joj je knjiga izašla sedamdesetih, pod simboličkim nazivom “Rastanci bez rastanaka”.
Gavellin učenik
O njihovu poznanstvu govori nam Vesna Vrabec, dugogodišnja kustosica Muzeja grada Zagreba, danas u mirovini, koja je vodila Memorijalnu zbirku dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar, koja je pripala MGZ-u.
”Za vrijeme studija Cata je hodala s kolegom s Akademije, Ignjatom Jobom. O tome znamo i od Miroslava Krleže, koji je na upit Enesa Čengića o Cati Dujšin Ribar odgovorio: ‘Raskošno lijepa žena, znam ju još iz vremena kad se zabavljala s Ignjatom Jobom’. Dubravka je upoznala u Splitu 1919. godine. ‘Mračan’, introvertan, sjetan Job nije imao šanse pokraj temperamentnog Dalmatinca Dubravka Dujšina. Lijep, visok, divnog glasa, kojeg su poslije hvalili kazališni kritičari, odmah je osvojio Catu, koja se tada još zvala Katarina Gattin. Bila je to ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se u Splitu 1920. godine”.
Njegova biografija kaže sljedeće: Realnu gimnaziju završio je u Splitu 1911. godine. Ispočetka nije krenuo prema kazalištu. Prvo se okušao u novinarstvu pa je kraće vrijeme surađivao u Supilovu Novom listu u Rijeci, nakon čega je upisao studij na Trgovačkoj akademiji u Milanu. Početkom Prvog svjetskog rata vratio se u Split i zaposlio kao knjigovođa. Mobiliziran je te je ratne godine proveo u Boki kotorskoj. Godine 1919. stigao je u Zagreb i tu upisao studij prava i glumu u Državnoj glumačkoj školi kod Branka Gavelle. Prvi je put nastupio na pozornici 1920. u epizodnoj ulozi u Vojnovićevoj “Gospođi sa suncokretom”. Glumačku školu završio je 1922. godine i postao članom Drame HNK u Zagrebu. Ostvario je mnogo značajnih uloga, poglavito u suvremenim hrvatskim dramama.
Radio je i kao redatelj u HNK, a od 1937. do 1939. godine bio je ravnatelj Drame. Radio je i kao predavač. Uspjeh postiže, uz tumačenje Krležinih likova, kao i Držićevih i Begovićevih i glumeći Shakespeareove Marka Antonija, Machbeta i kralja Leara. Smatrao se jednim od protagonista zagrebačke glumačke škole, a kritika je hvalila među ostalim, “zvonak baršunasti glas, prelijepu pojavu, izvanrednu dikciju i nadasve kultiviran govor”. Bio je jedan od najpopularnijih glumaca epohe.
Vesna Vrabec pričala je kako se u stanu, među ostalim, nalazi i album s crtežima koje su Dubravku Dujšinu napravile njegove obožavateljice. Bilo ih je četiri, pratile su ga na dnevnoj bazi, od kazališta do stana, i sve to opisale u svojevrsnom spomenaru. Dubravka Dujšina nije čudilo, niti ga je smetalo, što su ga pratile. Bio je velika zvijezda.
Carinikova kći
Njezina, pak biografija kaže da je rođena 1897. godine, pravim imenom Katarina, u obitelji Gattin koja je živjela u Trogiru. Otac Vjekoslav bio je carinski službenik, a majka Giustina djelatnica u pošti. Imala je sedmero braće i sestara. Obitelj Gattin seli se iz Trogira u Kotor, gdje je otac po službenoj dužnosti premješten. Tamo je Cata završila tri razreda Trgovačke akademije. Godine 1914. obitelj se vraća u Trogir, ali samo na godinu dana, kad 1915. dolaze živjeti u Split. U Splitu je Cata pohađala Obrtničku školu gdje joj je nastavnik slikanja bio slikar Emanuel Vidović. Na njegov poticaj 1917. godine Cata upisuje studij slikarstva na Višoj umjetničkoj školi u Zagrebu, kasnijoj Akademiji likovnih umjetnosti. U Splitu je upoznala Dujšina. Valja primijetiti da u to doba nije bilo mnogo slikarica, statistike su išle u korist muškaraca. Slikala je pejsaže, većinom Dalmacije, a ostala je upamćena i kao vrsna portretistica.
Prema riječima Vesne Vrabec, Cata je Dubravka nekoliko puta portretirala. Dva portreta nalaze se u njezinu stanu, u Demetrovoj 3, u Zbirci dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar.
‘Crveni baron’
Nakon Splita, mladenci su preselili u Zagreb, gdje su prvo živjeli u Jurjevskoj ulici, a potom na Marulićevu trgu, gdje je ona imala i prvu izložbu 1927. godine.
“Nakon vjenčanja Cata i Dubravko živjeli su skromno. Tad su još oboje bili studenti, ona na Likovnoj akademiji, on na tek osnovanoj, Gavellinoj Glumačkoj školi. Čak su u početku stanovali odvojeno, svatko u svojoj studentskoj sobi, zatim u unajmljenom malom tavanskom stanu, ‘golubinjaku’, kako ga je Cata zvala. Jedno im je vrijeme Stojan Aralica ustupio svoj atelje, a zatim su stanovali u Domu glumaca na Mažuranićevu trgu. Iz tog se stana 1936. sele u gornjogradsku palaču u Demetrovoj 3. Ta je selidba bila povod da grupa glumaca iz kabarea, predvođena Acom Biničkim, zbija šale na njegov račun, nazvavši ga ‘crvenim baronom’, aludirajući na njegovo lijevo društveno i političko stajalište, a sad život na elitnom Gornjem gradu”, opisuje Vesna Vrabec.
Tu su okupljali mnoge prijatelje, prije svega umjetnike. Bračni par u to je vrijeme bio na vrhuncu uspona na društvenoj ljestvici: on omiljeni glumac, postaje i intendant HNK, a ona priznata slikarica. Djece nisu imali, a ako je suditi po fotografijama koje su sačuvane u Muzeju grada Zagreba, društvo im je najčešće pravio pas dalmatinac. Živjeli su, uglavnom, ugodan život, do početka rata.
“Za vrijeme ustaškog režima Dubravko je bio u zatvoru, a i Cata je nekoliko puta hapšena. To je zabilježila na crtežima tušem ‘Iz ćelije’ te uljenim portretom mučene žene, naslova ‘Supatnica iz ćelije’”, kaže Vrabec. Nakon rata, život se nastavio. No nakratko. On je preminuo, dakle, 1947. Samo se srušio, nakon što je ona doputovala iz Splita, kamo je išla čuvati majku.
“Početkom 1947. godine Cata je otišla u Split jer joj je majka bila bolesna. Dugo se zadržala. Vratila se u Zagreb 30. siječnja. Dubravko ju je dočekao na Glavnom kolodvoru, a u stanu ju je čekalo omiljeno jelo koje joj je pripremio. Kako je ispričala Cata, nakon ručka ona je htjela skuhati kavu, međutim, Dubravko je inzistirao da on to učini. Otišao je u kuhinju i uskoro je Cata čula jauk i pad. Dotrčala je i našla ga na podu. Zvala je hitnu, koju su dugo čekali. Dubravko je umro od srčanog udara”, nastavlja Vesna Vrabec.
Ona nije željela više živjeti.
“Cata je pričala da nakon Dubravkove smrti nije mogla niti slikati, niti pisati. Rekla je: ‘Bilo je sve svršeno. Bila sam i ja mrtva’, opisuje Vrabec. Iz letargije ju je digao poziv iz Beograda da kao vrsna portretistica portretira Tita, Mošu Pijadu i dr. Ivana Ribara. Znali su se otprije, a taj ih je susret još više zbližio. Kako je znala reći, spojila ih je bol zbog gubitka dragih osoba. Znano je da je dr. Ivan Ribar u ratu izgubio dva sina, Juricu i Ivu Lolu, a Nijemci su mu ubili suprugu koja je ostala u Beogradu. Cata i Ribar vjenčali su se 1952., a nakon umirovljenja i on postaje stanar Demetrove 3.
Pedesetih se godina, dakle, ipak, udala za Ivu Ribara, liječnika, oca narodnog heroja Ive Lole Ribara, s kojim je ostala do kraja života.
‘Oltarić’ za muža
Pisalo se kako su živjeli u kući u kojoj je ona podigla oltar prvom suprugu, o čemu nam priča Vesna Vrabec.
“U sobi u kojoj su bili Catin atelje te Dubravkova i njezina biblioteka, u malom staklenom ormariću u sklopu polica uredila je ‘oltarić’ posvećen Dubravku. U njemu je križ s izrezbarenim natpisom DUJŠIN, Dubravkove kravate i leptir-mašne, kazališni i osobni nakit, cigaršpic te Dubravkove fotografije s omiljenim psom i kazališne i filmske fotografije i drugi osobni predmeti. Kad se odlučila na doniranje za memorijalnu zbirku Gradu Zagrebu, umjetnica je to objasnila riječima: ‘Nisam znala kome da povjerim svoju djecu’, pritom misleći na svoje slike, jer vlastite djece nije imala.
Prostrani stan koji danas pripada Muzeju grada Zagreba, a koji se inače brine i o Zbirci Krleža, inače prijateljima i susjedima ovog para, okrenut je prema Tuškancu. Ima četiri velike sobe i djevojačku sobicu, a površina mu je 128 četvornih metara.
Memorijalni prostor čine hodnik, Catina soba, dnevni boravak, spavaonica i soba dr. Ivana Ribara. Dio svojih slika poklonila je i rodnom Trogiru”, kaže Vesna Vrabec.
U idućem nastavku feljtona donosimo priču o kazališnom magu Titu Strozziju i njegovih pet žena