Pomalo neočekivano, jedan od naših najvećih umjetnika, doduše s inozemnom berlinskom adresom, slikar Lovro Artuković, izložio je ovih dana svoj novi ciklus radova u jednoj maloj pulskoj galeriji, a ne, kako smo se naviknuli kada je on u pitanju, u Zagrebu, u Laubi, impozantnom izložbenom prostoru njegova mecene Tomislava Klička.
Počela su i nagađanja da je došlo do razilaženja umjetnika i kolekcionara, možda ne u onakvim dramatičnim okolnostima kako su se razišli, recimo, Damien Hirst i Larry Gagosian, ali da se tu nešto možda ipak događa. No Artuković odmahuje rukom. - Sve je u najboljem redu, suradnja ide dalje.
Za izložbu novih radova “8 studija za jednu sliku (Dijana i Akteon?)”, u Galeriji Poola, kaže, odlučio se iz čisto prijateljskih razloga.
Ekipa sa studija
- Roberta Paulettu, koji je dio trojca koji vodi galeriju Poola, znam iz studentskih dana. On je također neko vrijeme bio ‘cimer’ s Dubravkom Matakovićem, koji je bio sa mnom u klasi. Da sada previše ne ulazim u detalje, možete si već zamisliti što znače studentski dani i što sve čovjek skupa ne prođe, pogotovo u tako relativno maloj ustanovi kakva je bila Akademija likovnih umjetnosti u to vrijeme, početkom 80-ih. Uglavnom, nismo se vidjeli stvarno 100 godina, prošlo ljeto se pojavio u Berlinu jer je tu sudjelovao na jednoj izložbi, i onda mi je predložio da izlažem kod njih.
Majstor velikih figurativnih štafelajnih slika na platnu, Artuković je u Puli izložio crteže u ugljenu, u tehnici koju godinama nije koristio. Dovršio ih je, otkriva, samo dva dana prije otvorenja. Crtežu se vratio sasvim slučajno, nakon što je u travnju izlagao u Parizu u sklopu jednog filmskog festivala na kojem je bio prikazan film Igora Mirkovića “L.A. nedovršeno”. - Organizatori su htjeli pokazati sliku ‘Deklaracije’, ali zbog organizacijskih teškoća predložio sam im da izložimo studije ugljenom koje sam izradio za svaku osobu koja je na slici u veličini u kojoj se pojavljuje na njoj. Tako sam ih i postavio na zid, znači svi likovi su zauzimali mjesta kao na slici i zbog perspektive, tj. jer su već bili crtani u veličini kako će biti naslikani, ispala je jedna zanimljiva instalacija. To mi je dalo ideju da napravim nešto slično, ali konsekventnije. Osim toga, ja sam grafičar po izobrazbi i ne smatram da je crtež ili to što je na papiru manje vrijedno od slike.
Život u Berlinu
Poznat po tome da za modele u svojim slikama uzima ljude kojima je okružen u svojoj berlinskoj svakodnevici, i u recentnim je crtežima portretirao svoje prijatelje.
O svom životu u Berlinu kaže da mu zasad još uvijek više odgovora, i dalje nema namjeru vratiti se u Zagreb. I u Berlinu izlaže, unatoč zlim jezicima da je kao umjetnik poznat samo u domovini, a ne i u inozemstvu gdje živi i stvara, iako se, priznaje, još uvijek nije uspio probiti na tamošnje tržište. Nema problema, otkriva, niti s krizom koja nije zaobišla ni umjetnički svijet.
- U Berlinu nekako u zadnje vrijeme izlažem sve češće - kaže Artuković. - Što se tiče tržišta, nisam još na njega nabasao, a u krizi živim od kada sam se rodio.
U Hrvatskoj slovi za jednog od ponajboljih slikara, od samih početaka hvale ga kritičari, a kaže da je zadovoljan i kako njegov rad percipiraju inozemna publika i struka, iako u Berlinu nije tako poznat i razvikan kao u domovini. - Novinari Bild Zeitunga ne stoje pred mojim vratima, što je u svakom slučaju dobro. Ne razmišljam u tim kategorijama, ali da vam olakšam, ne slovim tu kao jedan od ponajboljih slikara, osim možda za ljude koji poznaju moje slike.
Kada je riječ o jakoj konkurenciji na berlinskoj umjetničkoj sceni, slikar kaže da ga to uopće ne brine pa niti to da je postao dio trenda sve prisutnije figuracije u slikarstvu, a za koju se opredijelio kada i nije bila toliko “in”. Na pitanje smatra li da je tradicionalan umjetnik, kako je vrlo često etiketiran, ili suvremen, odgovara: - Ja sam suvremeni majstor jednog jako starog zanata.
Što je dobra slika
Artukovićeve “Najbolje slike” vidjeli smo na njegovoj retrospektivi 2008. godine u Zagrebu, no on uporno ponavlja kako vjeruje da će jednom naslikati doista dobru sliku. - Ja stvarno vjerujem da ću jednom napraviti stvarno dobru sliku, ta tvrdnja nema veze ni s provokacijom ni s perfekcionizmom. Jednostavno, ja slikam tako da se dovedem do granica svojih mogućnosti i onda imam osjećaj da kad dođem do te jedne granične točke, da tu nije kraj, nego iza nje ima još prostora koji bih mogao zauzeti. To me stalno drži u uvjerenju da ono najbolje tek dolazi.