'Mi smo učenice i nasljednice iracionalnosti Daniila Harmsa'

U nekoj budućoj “Morfologiji završne sudske riječi obrane” - sovjetskih i ruskih građana pred sudovima - trojac Pussy Riot osigurao je sebi mjesto. No, da li se današnji V. J. Propp želi baviti njima umjesto modernim bajkama? Možda želi, zato što postoje sličnosti između jednog i drugog, između završnih riječi optuženika i bajki.

VIDEO Sud u Moskvi osudio ih nakon punk molitve protiv Putina: 'Članice Pussy Riota krive zbog huliganizma'; Idu u zatvor na dvije godine!

Filmski i kazališni redatelj Kiril Serebrenikov proglasio je završne riječi triju članica Pussy Riota već sada, uoči današnje presude dijelom “rijetkog žanra usmene književnosti”. Pogriješio je samo u jednom: za SSSR, ZND i suvremenu Rusiju to nije “rijedak” već, naprotiv, najčešći žanr usmene predaje.

Brana od papira

Od Trockog do Brodskog, što sudske što izvansudske riječi obrane moraju tvoriti jednu ogromnu branu od papira. Sukladnu svoj sili optužnica i optužbi kojima je “rođena” teretila svoje najbolje sinove i kćeri, od staljinističkih procesa i čistki 30-ih i 40-ih, sve do Hodorkovskog.

Marija Aljokina, Jekaterina Samutsevič i Nadežda Tolokonikova, jednom riječi Pussy Riot - ne znam da li bih to preveo kao “Urnebes P.” ili “Demonstracije P.” - našao se tako u uglednom, da ne velim najuglednijem društvu svoje zemlje. Svojim završnim riječima tri djevojke doista su pokazale kako mu pripadaju. To što su u veljači, u katedrali Krista Spasitelja, otpjevale protestnu pjesmu “Naša Gospo, potjeraj Putina” nije bio tek hir, već dio ozbiljnijeg projekta. Pitanje je samo kakav će pravorijek danas izreći sutkinja Marina Syrova.

Proglašavajući tri cure klasicima navedenog žanra, Srebrenikov je podsjetio na nekoliko karakterističnih završnih riječi u prošlosti. 1968. pjesnik i majstor samizdata Jurij Galanskov kazao je Sudu: “Ne vidim razloga da svoju nevinost dokazujem u okviru iznesenih optužbi”.

Iste je ocijenio “neosnovanim i neistinitim”, što bi se moglo proglasiti “refrenom” završnih riječi pojedinaca pred sovjetskim sudovima. I ne samo pred njima. Braneći se 1972. zato što je denuncirao korištenje psihijatrijskih institucija u političke svrhe, sovjetski Bukovski, Vladimir, kazao je da se “neće upuštati u zakonsku stranu otpužbi”, one su “neutemeljene”.

Brozove riječi

Jednom riječi, iz mog očišta, sovjetski disidenti ponavljali su nehotice i uvijeno riječi Josipa Broza iz Bombaškog procesa 1928: “Ja ne priznajem vaš sud”, ni vaše zakone, ni optužbe. Da li zbog straha ili nedosljednosti nisu se sjetili onih sljedećih: “Milost ne tražim, niti bih vam je dao”. Pri čemu treba napomenuti da bi antologija završnih riječih hrvatskih optuženika pred carskim, kraljevskim, socijalističkim itd. sudovima bila zanimljiva kolekcija činjenica. Ne toliko opsežna kao ruska, ali ipak poučna.

Bilo kako bilo, tri cure su u svojim završnim riječima bile, za istinu, mudrije od svakog režisera. Protekle srijede, naime, na završetku 9-dnevnog suđenja vlastitom punk-art kolektivu, one su pronašle sebi puno bolje uzore od Galanskog ili Bukovskog. Vratile su se periodu između dva rata povlačeći zanimljivu parabolu. Jakaterina Samutsevič jasno je obznanila sutkinji da je ne zanima obično završno slovo u kome se izražava žaljenje zbog počinjenog djela, već da želi “obznaniti neka svoja razmišljanja”.

Glavnu obrambenu riječ vodila je u ime trojki Nadežda Tolokonikova. Iznijela je kombinirani manifest stapanja umjetnosti i prosvjeda, podsjećajući nas starije na protestna sjedenja neumrlog Johna Lennona i Yoko Ono, uopće na protestnu anglo-američku kulturu 60-ih, na Joan Baez i tome slično. Proglasila je Pussy Riot disidentskom umjetnošću, odnosno političkom akcijom koja koristi umjetničku formu.

Najintresantniju usporedbu gospodična Nadežda Tolokonikova izvukla je na kraju. Povukla je izravnu usporednicu između Pussy Riota i skupine OBERIU iz 20-ih godina prošlog stoljeća. S njome je poantirala i završne riječi svojih kolegica Marije i Jekatarine. Proglasila ih je učenicama i nasljednicama tog povijesnog pokreta, što je dokazao da su “iracionalnost i besmisao osnovno živčevlje ovog našeg vremena”.

Avangardnu skupinu OBERIU (Savez stvarne umjetnosti) utemeljio je 1928. Daniil Ivanovič Harms (1905-1942), “nadrealist i pjesnik apsurda”, rođen je u Sankt Peterburgu - sin revolucionara Ivana Juvačeva. Podržavao je ruske futuriste, koje su predvodili njegovi uzori: Velimir Hljebnikov, Kazimir Malevič i Igor Terentjev. Želio ih je spojiti s Majakovskim, Zamjatinom i inima, kako bi stvorio “Lijevu umjetnost”. No, u tome nije uspio.

Bio je uhićen 1931. s grupom “anti-sovjetskih dječjih pisaca”, te je, potom, živio u progonstvu, u Kursku.

Odgovori Brodskog

Njegovi su performansi i drame bili pod embargom, a OBERIU raspušten. Preživljavao je pišući književnost za djecu, polugladan, sve dok ga NKVD nije uhapsio u ljeto 1941. Umro je u veljači 1942. na psihijatrijskom, zatvorskom odjelu u rodnom gradu. Njegova djela za odrasle bila su i u Rusiji nepoznata, sve do 70-ih godina prošlog stoljeća.

Treba se nadati da sutkinja Syrova neće biti tako stroga prema prema Pussy Riotu, kao što su njeni prethodnici bili prema Harmsu.

Djevojke su mnogo naučile od performansa Harmsa i drugova, one su po nečemu bliske i našem pokojnom Gotovcu - Laueru. Prijeti im 3 godine zatvorske kazne zbog “huliganizma”, a to zvuči kao optužba protiv Josifa Brodskog za “društveni parazitizam” davne 1964.

“Huliganizam” je riječ iz onoga doba, kao i “bitlzi”. Je li, zaista, moguće da se svijet vrti u krugu? Da nas je Pussy Riots tako doslovno vratio u 60-te?

Na pitanje suca: “Tko vas je priznao za pjesnika?”, Brodski mu je odgovorio: “Nitko. A tko me je postavio u red ljudi?”. Dodao je da je njegove umjetničko zvanje “od Boga”. To bi isto mogle reći tri mlade, darovite Ruskinje.

Svaka presuda osim uvjetne bila bi potvrda da mijena, ipak, nije stalna na svijetu. Već ponavljanje.