Jedna mala, ali vrlo dojmljiva izložba u Kabinetu grafike HAZU pokazuje još jedno, ne toliko poznato lice Ede Murtića, umjetnika koji je svojim impresivnim opusom obilježio drugu polovicu 20. stoljeća i čija se okrugla 100. obljetnica rođenja obilježava upravo ovih dana - pokazuje Murtića kao strastvenog crtača.
Taj slikar moćnih, apstraktno-ekspresionističkih kompozicija i onih poteza kakve nitko nikad prije ni kasnije neće ponoviti bio je svestrani umjetnik, izražavao se u mnogim tehnikama i disciplinama od ulja, gvaša, grafike do emajla i mozaika. Međutim, s crtežom ga se uglavnom ne povezuje toliko kao recimo neke druge umjetnike poput Vanište i ili Nives Kavurić Kurtović. Tezu da je Murtić bio veliki crtač i da to nije bila neka njegova povremena praksa, epizoda ili tek način da samo stvara skicu za neko od svojih djela koje će razraditi potom u nekoj drugoj tehnici, što je naravno često i radio, nego da je crtež itekako važan dio njegovog opusa iznosi likovni kritičar Milan Bešlić, autor teksta knjige "Edo Murtić: Crtački dnevnik", treće iz edicije "Crtački dnevnici hrvatskih umjetnika" koju je prije šest godina pokrenula Slavica Marković, a koja prati ovu izložbu u Kabinetu grafike HAZU. Izložbu inače potpisuje kustosica Vesna Kedmenec Križić koja je ujedno i urednica Crtačkih dnevnika.
Neistražena tema
Izložba kao i Crtački dnevnik temelje se na izboru Murtićevih crteža iz fundusa Kabineta grafike HAZU gdje je Murtić bio voditelj gotovo cijelo desetljeće od 1997. do 2005. aktivno sudjelujući u izložbenom programu te je u tom razdoblju Kabinetu donirao veći broj crteža, njih 340, najviše u blokovima malog formata (u knjigu je uvršten izbor od 120 radova).
"Crtački dnevnik sumira fundus iz Kabinete grafike i pokazuje da je Murtić bio veliki crtač. Dakle on nije crtao povremeno i prigodno nego je crtao kontinuirano i intenzivno od najranijih svojih školskih dana sve do kraja života. Murtićev opus, možemo reći, bitno je obilježen crtežom, a u crtačkom dnevniku to se i pokazuje“, kaže Bešlić koji je i autor dokumentarnog filma o Edi Murtiću iz 2006 u produkciji HRT-a. Svojim brojnim aktivnostima vezanim za lik i djelo Ede Murtića Bešlić želi pokazati da je crtež golema i nedovoljno istražena tema Murtićeva stvaralaštva. Nije mu namjera, naglašava, da ga potisne kao slikara, nego da ga pokaže i kao vrhunskog crtača.
"Murtiću je crtež bio polazište i ishodište. Bilježio je njime prvu misao, prvi dojam, refleksiju, impresiju u krajoliku ili neku svoju ideju. Iz ovih se crteža vidi da su dominantni motivi koji se referiraju na krajolik, na mediteranski pejzaž. Imao je duboku potrebu za samim crtežom. Imao je veliki crtački opus i gotovo je nezamislivo promatrati Murtićevo djelo u cjelovitosti bez crteža", kaže Bešlić.
Podsjeća da postoje njegovi crteži još iz razdoblja pred samu Akademiju, "ostavio je veliki opus iz Drugog svjetskog rata, iz partizana, sa svjedočanstvima na ratna stradanja - to je likovni dokument o njegovom razdoblju u NOB-u. Nakon rata također se istom dinamikom nastavlja izražavati u mediju crteža i to radi do kraja i bez prekida".
Gotovo sve Murtićeve cikluse koje poznajemo u mediju slike, tumači Bešlić, počev od onih koji gube narativnu komponentu iz 50-ih godina gdje je materičnost dominantna te gdje se on prepoznaje kao slikar gestualnog i apstraktnog ekspresionizma: "I tamo ćemo naći razmišljanja koja je bilježio u mediju crteža i u skicama, a pogotovo kasnije od njegovog povratka krajoliku ili moru kada je napravio izložbu 'Jedno ljeto' u Umjetničkom paviljonu 1981. godine. Od tada je dominacija krajolika i crteža izrazito velika pa i u onome razdoblju koje je obilježilo zadnje godine njegovog života, a koje se zove Nova apstrakcija."
Poznat je i Murtićev ciklus crteža na temu rata iz 90-ih godina, premijerno pokazan u Umjetničkoj paviljonu na izložbi "Rat" 2010. i sada djelomično predstavljenom u Domu HDLU serijom Kadavera u kojem je autor te izložbe Branko Franceschi prepoznao drugu, tjeskobnu stranu Murtićeva opusa.
U svakom slučaju, zaključuje Bešlić, evidentno je da je Murtić crtao često i da je gotovo u svakoj prigodi posezao za papirom, bilježeći crtom sve, od neposrednog doživljaja prostora i ljudi iz mladenačkog okruženja u zagrebačkom predgrađu Trešnjevka, preko literature, do stvarnih i nestvarnih motiva, iz zbilje i mašte.
More i morski pejzaži
Radovi iz Kabineta grafike najviše kao motiv imaju more i morski pejzaž. To su mjesta gdje je Murtić često boravio ili na kojima se zatekao kao veliki zaljubljenik u more i moreplovac - Vrsar, Palmižana, Vis, Korčula, Lopud… Na nekim crtežima slikar je zapisao gdje su nastali, na drugim možemo samo nagađati, ali uvijek je to murtićevski rukopis, prepoznatljiv i jedinstven. Posebnu cjelinu čine crteži s motivima Istre, prije svega kamenoloma Montraker koji je Murtić, navodi Bešlić, svojim slikarstvom oblikovao u mitski prostor Istre i uzvisio u začudnu dionicu hrvatskog slikarstva 20. stoljeća.
"Cjelovitost Murtićeva crtačkog opusa nije moguće sagledati bez motiva Vrsara koje je otkrivao na terasi svoje kuće, u njezinim kamenim stupovima obavijenim bršljanom i zelenim raslinjem, ili pak u kadriranju motiva s terase stvarajući znamenite vedute Vrsara, luke s brodicama, okomicom zvonika i volumenom stambenih zdanja te serije crteža i slika s motivima skupine otoka i mora u širokoj ekspoziciji plavetnog prostora."
Na crtežima iz Kabineta grafike autor knjige uočava jednu bitnu poveznicu između radova s motivom pejzaža i posve apstraktnih crno-bijelih crteža iz zadnjih godina umjetnikova života - a to je crna boja. "O tome se malo govori. Da je Murtić slikar crne boje."
Osim rada na knjizi Murtićevih crteža, početkom svibnja Bešlić je organizirao još jedne, 11. po redu Dane Ede Murtića, manifestacije čiji je cilj upravo pod imenom velikog slikara razvijati kreativni pristup crtežu, a tijekom koje studenti Akademije pod mentorstvom akademika Zlatka Kesera i njegove asistentice Gordane Bakić-Vlahov stvaraju crteže nadahnuti krajolikom Murtićeva rodnog mjesta Velike Pisanice kraj Bjelovara.
Milan Bešlić poznavao je dugi niz godina Murtića, od svojih studentskih dana, od sredine 70-ih godina. Upoznali su se, kako priča, u galeriji Forum i od tada je bio često u blizini velikog umjetnika. Dosta je i surađivao s njim, sređivao mu dokumentaciju, obavljao organizacijske poslove. Radio mu je i izložbe, a dvije posebno izdvaja - monografsku izložbu gvaševa u Gradskom muzeju Bjelovar, 2004. koja je ujedno i prva izložba Murtićevih gvaševa te izložbu "Dječak i more" u zagrebačkoj Galeriji Buljat 1993. godine, gdje je, kaže, prvi puta pokazana Murtićeva fascinacija morem od najranijih dana. "Murtić je još u osnovnoj školi početkom 30-ih godina nacrtao svoj prvi crtež mora za koji je dobio nagradu - izlet na more. Tada je vidio prvi put more i od tada je to more ostavilo takav duboki dojam u njemu da je cijeli život ostao taj dječak koji je zavolio more. Od tuda dolazi ta njegova golema ljubav prema moru. Jedna od njegovih najvećih tema je more odnosno mediteranski krajolik."
Bio je i čest gost u Murtićevom ateljeu na Tomislavovom trgu gdje su se posebno nedjeljom održavala čuvena okupljanja društvene, kulturne i intelektualne kreme. "Bio je srdačan, komunikativan, volio se družiti. Kad mu predbacuju da je bio državni umjetnik, treba reći da je bio čovjek velikih komunikacijskih mogućnosti i goleme socijalne inteligencije. Bio je dobar menadžer za svoju umjetnost i za plasman vlastitoga rada."