Slika u slici u hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća” naziv je izložbe koja je otvorena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Bilo bi, doduše, zanimljivo vidjeti da se tema proširila i na 21. stoljeće, jer jedan od umjetnika mlađe generacije Stjepan Šandrk svoje posljednje cikluse bazira upravo na ovoj temi, promatranju slike, bilo da kolege gledaju slike drugog umjetnika, bilo da posjetitelji promatraju rad, koji Šandrk pri tom vjerno reproducira, radilo se o Vermeeru ili Vehaboviću: tema je njegovih radova na koji način vidimo sliku danas.
Đuro Pulitika: 'Ležeći akt u interijeru'
Ipak, Rozana Vojvoda, kustosica koju, inače, podjednako u stručnom radu interesira suvremena i moderna umjetnost, odlučila se na umjetnike koji su djelovali u proteklom stoljeću. Iako i pomalo skromno u uvodu tumači kako je riječ o jednoj od mogućih interpretacija i tek početnom otvaranju ove teme, u stvari je riječ o važnim temeljima koja je postavila, nekom novom čitanju pojedinih djela te reinterpretaciji nepravedno zapostavljenog rada Ive Vojvodića, čiji je rad, uz neke iznimke, za sada tek enciklopedijska natuknica.
Đuro Pulitika: 'Moj djed'
Izloženo je i obrađeno pedeset slika, među njima su djela Vlaha Bukovca, Tomislava Krizmana, Ljube Babića, Antuna Masle, Đure Pulitike, Milivoja Uzelca, Jurja Plančića, Emanuela Vidovića, Zlatka Price, Ive Dulčića, da nabrojimo samo neke autore. Izložba je tematski podijeljena na tri dijela: “slika u slici” u portretima, potom u interijeru, prikazima aktova i mrtvim prirodama, te u dubrovačkom slikarstvu druge polovice dvadesetog stoljeća. Slike naslikane u slici nekada su lako čitljive, primjerice Zlatko Prica četrdesetih godina portretira sebe s leđa kako slika model: mogu se uspoređivati model i njegova naslikana verzija. Nekad je tek riječ o naznakama budućih slika, česti se primjeri mogu pronaći na djelima na kojima je naslikana unutrašnjost interijera Vidovićeva ateljea.
Antun Masle: 'Autoportret u ateljeu'
Slike unutar slike, također, mogu biti simboličke prirode, kao kod Tomislava Krizmana koji portretira Tartagliu, budućeg gradonačelnika Splita: u pozadini je slika arhitekture, po nekim interpretacijama naznaka buduće galerije koju će dati izgraditi u ovom gradu. Doslovna, pak, interpretacija, ujedno i ona najemotivnija, jest na slici Vlaha Bukovca: on portretira svoju kćer Jelicu (inače, sa sestrom Ivankom, prvu ženu upisanu na Likovnu akademiju u Pragu), kako slika: na slici je rad koji je ona naslikala. Inače, nije samo Tartaglia poznat protagonist ovih slika: Milivoj Uzelac, pak, slika autoportret s tamnim šalom oko vrata. Ivo Dulčić slika Kostu Strajnića, s mačkom, dok su u pozadini, na zidu, naslikane ikone.
U svakom slučaju, vrlo zanimljiva tema koja otkriva i nov pristup simbolici pojedinih umjetnika, ne mogu se sjetiti da ju je netko do sada obradio, jedino je šteta da nije obuhvatila šire vremensko razdoblje.