Danilo Dučak osamnaest je godina živio u New Yorku gdje je radio kao ilustrator, pretežito naslovnica knjiga za neke od vodećih američkih nakladnika. Prije toga je, a nakon diplome slikarstva na Likovnoj akademiji, u Zagrebu radio kao fotograf i ilustrator za novine, Polet pa Start. U Ameriku odlazi paralelno sa svojom generacijom, kada odlaze i Mirko Ilić, Milan Trenc, Igor Kordej i svi nabrojani dobro prolaze.
Dučak je također imao dosta uspjeha, pisali smo o nekim naslovnicama koje je napravio, brojka je prešla njih tisuću, no potom je, kako se moglo pročitati u intervjuima, shvatio kako je za njegov ukus u sektoru u kojemu je bio sve postalo previše komercijalno, uljuljkano, kako mu treba promjena, nešto da ga “protrese”.
Sada živi u Motovunu, bavi se umjetnošću, često crta, slika ulja na platnu, snima animirane filmove za koje je i nagrađen. Dobio je nagradu i na rovinjskoj Grisiji, no njegov sam rad po umjetnikovu povratku u Hrvatsku prvi put zapazila na izložbi “Zidna slika”, također u Rovinju, u Zavičajnom muzeju. U galeriji je bio naslikan pas u nadnaravnoj veličini u tehnici bitumena na zidu. Kako se moglo pročitati, koristeći materijal koji se u pravilu upotrebljava za asfalt, umjetnik postavlja pitanje o statusu klasične slike. Nije prvi put da netko postavlja ovo pitanje, dapače, ono postoji već desetljećima, no ovo je bio i originalan i tehnički vješto izveden rad.
Nova je Dučakova izložba, pod nazivom “Žvrljotine”, otvorena u zagrebačkom Institutu za suvremenu umjetnost, kustosice Janke Vukmir. Po jednoj od definicija, žvrljotine su “bez smisla ili bez voljne radnje povučene crte po papiru ili na drugoj podlozi”. Naravno, naziv je izložbe, a dao ga je pretpostavljam sam umjetnik jer tako i potpisuje crteže, ironičan. Dučakov je rad daleko od žvrljotina. Riječ je o preciznom zapažanju svakodnevice, komentatorskim zapisima s ulica Motovuna i Rovinja gdje su crteži nastali. Izložba je nepretenciozna, no nimalo naivna. U tim krokijima, brzopoteznim zapažanjima, naći će se po nekoliko likova, no u pravilu većina ih je u svojoj perspektivi, ili po jedan ili u paru. Zajedno su se na crtežu našli posve slučajno, u Dučakovu opažanju, npr. lokalna ekipa u birtiji, turist koji čita na ploči što ima u ponudi, postariji par u prolazu...
Ponekad su na crtežima i opisi, npr. “Miris tartufa posvuda”. Nisu zaobiđeni niti lokalni psi, ili mačke koje promatraju što će ostati iza pojedenog. Neki su crteži gotovo monokromni, sa samo jednim kolorističkim akcentom, drugi, pak, u boji. Čini se kao da su nastali u bilježnici koju umjetnik nosi sa sobom. Međutim, crteži su rađeni na iPadu, aplikacijom Creator. Crteži na iPadu nisu novost u umjetničkom svijetu, popularizirao ih je jedan od najpoznatijih slikara svijeta David Hockney, koji je ovu tehniku počeo koristiti u svojim kasnim sedamdesetim godinama, i slao ih je prijateljima mailom, što je izazvalo oduševljenje kritike. Danilo Dučak svoje zapise dijeli preko društvenih mreža, ponekad i na dnevnoj bazi. Međutim, za ovu izložbu su oni sada priređeni u drugom mediju, isprintani na platno na koje Dučak još jednom intervenira, ovaj put rukom, izravno na površinu.