Prije tri dana preminuo je u New Yorku likovni kritičar i kulturalni pisac Robert Hughes (r. 1938. u Australiji).
Bio nam je pojam kao mladim novinarima, zato što je pisao likovne kritike u magazinu Time. Tada su novine bile nešto drugo, pa i SAD. Papir spomenutog magazina bio je, osim toga, puno bolji od papira naših tjednika. Stizao je redovito na Trg - još Republike - a Hughes je pisao, po službi dakako, na nekoliko stranica o najvećim monografskim izložbama održavanim širom svijeta, likovnim monografijama i tome slično.
Savršen za novine
Ilustracije - reprodukcije Picassa, Braquea ili Bentona bile su savršene bez obzira na mali novinski format. Hughesove pitke i čitke kritike, oslobođene zakona struke, bile su jednostavno ukras prevladavajućem političkom sadržaju, ne samo zbog tih sretnih, blještavih ilustracija. I ne samo zato što nam je Time bio prva perjanica demokratsko-kolonijalne novinske industrije.
Pojaviti se u Hughesovu tekstu značilo je postojati na pozornici Velike jabuke, pa i svijeta. Zbog takve uspomene kasnije sam nabavljao Hughesove knjige, zahvaljujući kojima se oslobodio tjednog novinskog ritma.
Zanosni interes
Od njih dvanaest spomenut ću samo neke; na prvom mjestu “Šok novoga” (1980), solidan vodič svakom nezahtjevnom čitatelju u likovnu umjetnost XX. stoljeća. Hughes se pobrinuo da ilustracije te njegove knjige budu na razini Timea, brojnošću, pa i kakvoćom. Napisao je monografije o nekoliko umjetnika (Lucian Freud, 1988; Frank Auerbach 1990: Goya 2003), ali bavio se i kulturalnim istraživanjima u “Američkoj viziji” (1997). Proučavanje likovnih djela dovelo ga je do potrebe za širom vizijom povijesti, pa su tako nastale njegove knjige “Barcelona” (1992) i najnovija, “Rim” (2011).
Ako je Hughes bio “vjerojatno najbolji - i sasvim sigurno najpristupačniji - kritičar umjetnosti na svijetu”, upravo je u knjizi o Rimu pokazao svu širinu svojih interesa. Jasno, njegovo ga je medijsko iskustvo natjeralo da bira zanimljive i šarene anegdote o prošlosti Rima. Zahvaljujući svom zanosnom interesu, Hughes je od ionako zabavnog grada napravio još zabavniji.
Od povijesnog štiva Roberta Hughesa nije ni trebalo očekivati koherentnost. Njegove likovne spise karakterizirala je obuzetost detaljima, baš kao i knjige o gradovima.
Napušteno mjesto
Ako mu se neka anegdota činila zabavnom, onda mu je bilo nevažno to što je neistinita - npr. jedna verzija o prijenosu obeliska, teškog više od 300 tona - dobila je mjesto u knjizi. Uz napomenu, dakako, o neistinitosti. U populizmu kritičara i pisca Roberta Hughesa bilo je više strasti i ljubavi prema likovnosti, i povijesti, nego u mnogim visoko-stručnim knjigama. Zato njegovo napušteno mjesto ostaje vrijedno spomena.