"Claude Montana je za široka ramena ono što je Alexander Graham Bell za telefon", napisao je The New York Times 1985. godine o nedavno preminulom francuskom modnom dizajneru poznatom po jastučićima za ramena te isklesanim siluetama koje su obilježile osamdesete.
"Bio je perfekcionist i često bi s revijom počinjao 45 minuta kasnije od predviđenog", pripovijeda jedan od njegovih ranijih modela, Francuskinja Inès de la Fressange. No, "nakon Claudeovih revija neki bi ljudi plakali", prisjeća se Ellin Saltzman, koja je u to vrijeme bila direktorica mode pri Saks Fifth Avenue.
Oduševljena njegovom "modernom i jedinstvenom, izvanserijskom odjećom" Dawn Mello, tadašnja modna direktorica Bergdorf Goodmana, 1979. je godine organizirala luksuzni šou kojim je Montanu predstavila New Yorku, piše Vanity Fair.
"Činilo se da će Claude trajati vječno", priznaje Mello, koja je na taj način poduprla i Giorgia Armanija, no Claude je onda nestao. "Tijekom devedesetih ga nismo mogli dobiti ni na telefon", dodaje.
Nakon što je podignuo prašinu na modnoj sceni, Montana se iz toga svijeta povukao. Tijekom devedesetih pokosile su ga, naime, droge i tragedije, piše The New York Times.
Precizno ko skalpel
Jedan od avangardnih pariških dizajnera poput Thierryja Muglera i Jean Paula Gaultiera, Montana je kreirao "neustrašivu odjeću, sa snagom koja je bila istodobno militaristička te iznimno erotična", priča Valerie Steele, direktorica Muzeja Modnog instituta tehnologije (Museum at the Fashion Institute of Technology) te nastavlja:
"To nije bio američki ‘power look‘ visokopozicionirane žene s jastučićima za ramena. Njegova je bila drugačija zaposlena žena".
Inspiraciju je crpio, među ostalim, i iz pariškog svijeta domina i seksualnih radnica.
"Njegovi su krojevi bili precizni kao da su rađeni skalpelom. Iznimna razina perfekcionizma", komentirala je modna novinarka i autorica Kate Betts, dok je bivši modni koordinator pri Bergdorf Goodmanu Josh Patner u jednome intervjuu izjavio da su njegovi "odjevni predmeti besprijekorni, krasni predmeti".
"Sjećam se kada sam išla na njegove probe te bila osupnuta smirenošću koja je vladala. Ništa nije bilo frivolno. Lagerfelda, Gaultiera i Lacroixa okupiralo bi 50 000 stvari, ali Claude nije bio takav", ispričala je De la Fressange.
"On je definirao jezik mode svog razdoblja", uvjeren je Patner.
Revije dizajnera koji je svoju prvu reviju imao 1977. godine bile su "po tempu gotovo poput njemačkih, znale su biti veoma militantne, ali istodobno totalno seksi", rekla je Saltzman.
"Montana je bio poput Yvesa Saint Laurenta. Imao je osjećaj za luksuz, način na koji je postupao s krznom i rezao kožu. A tu je i njegov odnos s bojom. Plava Yvesa Kleina, apsint zelena i senf žuta", opisao je dizajnerov stil Didier Ludot.
Steele se, pak, dojmio kao "pionir moderne visoke mode".
Njemačko-španjolsko podrijetlo
Montanino podrijetlo uistinu jest djelomično njemačko. Majka Claudea Montane, pravog imena Claude Montamat, rođenoga u Parizu 1947. godine, bila je Njemica, dok mu je otac bio Španjolac. Montana, koji je prezime promijenio jer su ga ljudi krivo izgovarali, potekao je iz dobrostojeće obitelji. "Veoma buržujske. Željeli su da budem nešto što nisam želio biti", otkrio je The Washington Postu 1985. godine Montana koji je dom napustio kao sedamnaestogodišnjak. Pariz je zamijenio Londonom te se počeo baviti izradom nakita od kaširanog papira koja se našla i na naslovnici britanskog Voguea. Po povratku u rodni grad, za svoje komade nije mogao pronaći klijentelu pa je preko prijatelja pronašao posao u Mac Douglasu, luksuznoj kompaniji koja je proizvodila kožnu odjeću. Zaposlio se kao rezač, no već naredne godine (1974.) bio je na poziciji glavnog dizajnera, a 1977. godine se osamostalio.
Do kraja sedamdesetih prometnuo se u zvijezdu, a tijekom osamdesetih je dominirao. Kritičari su ga nazivali budućnosti pariške mode. Imao je butike u Parizu, parfeme, konfekcijsku robu za žene i muškarce, dizajnirao je za talijansku liniju Complice, a njegove modele nosile su najsjajnije zvijezde tog vremena poput Cher, Diane Ross, Grace Jones, Dona Johnsona te Brucea Willisa. Iako mu je ponuđena pozicija u kući Dior, naposljetku je dizajnirao visoku modu za Lanvin. 1993. godine vjenčao se za svoju muzu Wallis Franken.
"Bio je veliki, veliki dizajner, no imao je svoje demone", rekla je Steele o dizajneru koji je sredinom devedesetih "ispao iz štosa".
U privatnoj se sferi borio s drogama ("Jedne sam večeri bio s njim u izlasku i vidio veću količinu kokainu nego ikad u životu", otkrio je Darré), a u profesionalnoj suočavao s duhom novog desetljeća. Moda se promijenila, pojavili su se novi trendovi poput dekonstrukcije, minimalizma, grungea, hip-hopa, a Montana se vjetru promjene nije prilagodio.
Iz ovog ili onog razloga, posao mu je krenuo nizbrdo, a 1996. oborila ga je i osobna tragedija. Franken, s kojom je dijelio interes za noćni život i kokain, počinila je suicid. Problema nije nedostajalo niti za njena života jer odnos im je bio buran, izvijestila je 1996. u Vanity Fairu Maureen Orth. Franken je Montani zamjerala afere s muškarcima, a on je njoj zamjerao njen posao. Jednom ju je, piše Orth, čak i pretukao kada ju je fotograf Steven Meisel tražio da pozira za kampanju Donne Karan.
Nakon njene smrti, Montana je nastavio izdavati nove kolekcije, no kritičari su okarakterizirali dosadnima. Do 2000-ih se povukao.
"Njegova odjeća kreirala bi personu ‘veću od života. Bila je čisti ego i snaga. To je općenito bila esencija osamdesetih, taj čisti, moćni ponos", zaključuje dizajner Lawrence Steele.