IZLOŽBA SLIKA

Omer Mujadžić: Slikar magičnog realizma portretirao je tri generacije obitelji Hanžeković

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 14.12.2011. u 09:28

ZAGREB - Slikar Omer Mujadžić portretirao je obitelj odvjetnika Marijana Hanžekovića kroz tri generacije: odvjetnikov je djed, veliki župan, bio mecena nekoliko umjetnika pa je među njima odabrao i mladog Omera Mujadžića koji je imao takav urođeni talent da je već sa 15 godina upisao Likovnu akademiju.

Umjetnik je ostao blizak prijatelj obitelji, portretirao je i sljedeću generaciju: doktoricu Nadu Hanžeković, koja je bila i njegova obiteljska liječnica, i njezina supruga, odvjetnika i uglednog ekonomista Marijana Hanžekovića, 1952. godine, kada je njihov sin Marijan rođen (i djed i otac i sin zovu se Marijan).

Snažna slika

Nešto kasnije, portretirao je i najmlađeg Marijana Hanžekovića, kojeg se danas smatra jednim od najuspješnijih zagrebačkih odvjetnika, u dobi kad je bio dječarac, kad je imao trinaest godina. A naslikao je i njegovu sestru.

Svi će portreti, osim izgubljene slike odvjetnikove sestre, biti izloženi sutra na izložbi Omera Mujadžića iz kolekcije odvjetnika Hanžekovića u zagrebačkoj galeriji Josip Račić. Tamo će biti i slika “Pecanje” koju kustosica ove izložbe Lejla Mehulić naziva senzacijom, Mujadžićevim remek-djelom, a koja se, naglašava, prvi put izlaže. U prvom su planu trojica muškaraca, pokazana s leđa kako pecaju na ogradi mosta; druga trojica pecaju na obali rijeke, a u pozadini se vidi njihovo selo. Ovu uistinu snažnu sliku magičnog realizma umjetnik je naslikao sa samo 25 godina, četiri godine prije jedne od njegovih najpoznatijih slika, “Nogometne utakmice”.

Ovaj je samozatajni umjetnik za života samo dva puta imao samostalnu izložbu, unatoč tome što je doživio pozne godine (Bosanska Gradiška, 1903. - Zagreb, 1991.):

Sazrelo vrijeme

- Mujadžićev je opus nepravedno zanemaren. Bio je povučen i diskretan, nije se želio izlagati, klonio se javnosti. Bio je i perfekcionist, a kako mi je rekla njegova kćerka Emina, nakon određene vremenske distance sumnjao je u svaku svoju sliku. Grgo Gamulin odbacio ga je radi, kako je formulirao, “akademskog klasicizma”. Od tada se njegov opus tumači kroz to posve pogrešno tumačenje jer Mujadžić se zapravo treba promatrati kao umjetnik magičnog realizma. A izložba je, osim zbog novih slika, zanimljiva i po tome što govori o odnosu umjetnika i naručitelja i to kroz tri generacije - kaže Lejla Mehulić, inače kustosica Muzeja Mimara.

- Mujadžić zauzima posebno mjesto u mojoj kolekciji. Njegov je opus slojevit, a on je danas nepravedno zapostavljen. Mislim da je sazrelo vrijeme da bude ponovno vrednovan - kaže odvjetnik Marijan Hanžeković.

Na izložbi će biti i “Ležeći akt” koji datira u 1952., u istu godinu kad su nastali portreti njegovih roditelja: - Otkad znam za sebe, ovaj je akt u našoj kući imao istaknuto mjesto. Naslijedio sam ga, a kasnije sam kupio još jednu sliku većih dimenzija na kojoj umjetniku pozira isti model - ističe Hanžeković, pokazujući nježni akt u kojemu se tonovi pretapaju jedan u drugi.

- Prvo smo razmišljali da izložimo, motivirani upravo ovom slikom, aktove iz moje zbirke, no njih imam četredesetak, bilo bi ih previše za ovaj prostor. Zato smo izložili samo Mujadžića do kojeg mi je posebno stalo. A za kraj sljedeće godine dogovaram izložbu zbirke u Modernoj galeriji - kaže Hanžeković, pripadnik treće generacije obitelji koja je s Omerom Mujadžićem gajila osobit odnos.

Umjetnička obitelj

Nije teško pretpostaviti da trinaestogodišnjem dječaku poziranje umjetniku nije bilo baš najomiljenija zabava. No, Hanžeković je ipak nekoliko puta odlazio u dvorište Likovne akademije gdje je Mujadžić imao atelje i poslušno pozirao: - Smatram da je portret moga oca njegovo vrhunsko djelo. Tatu je naslikao u jedno poslijepodne, a sa mnom se mučio. Unatoč trudu, moj je portret slabiji, teško je pogoditi tako mladog dječaka - kaže Hanžeković. Obrisi ramena njegovog oca gube se pred igrom tonova, no lice mu čvrsto gleda u promatrača.

Hanžekovićev djed Marijan prijateljevao je i s brojnim drugim umjetnicima, pa se na ulazu u njegov odvjetnički ured nalazi portret njegovog djeda, bake i njihove djece s potpisom Maksimilijana Vanke.

No, ljubav prema umjetnosti lako je mogao naslijediti i s majčine strane.

Slavna teta

Drugi njegov djed bio je Tomislav Tomljenović, posljednji ban Hrvatske i Slavonije, pa je tako i njegova teta bila Ivana Tomljenović Meller, hrvatska studentica umjetnosti na Bauhausu, čiji je nedavno ponovno otkriveni opus oduševio sve: Ivana, koja je bila djeveruša na vjenčanju kralja Aleksandra I. Karađorđevića, pod utjecajem Bauhausa postaje žestoka ljevičarka pa radi i kolaž koji prikazuje istog tog kralja Aleksandra kako gazi preko leša s mačem u ruci (brošura “Diktatura u Jugoslaviji”).

Za izložbu ove umjetnice u Muzeju grada Zagreba neke od izložaka ustupio je upravo Hanžeković.

Uskoro i vlastita galerija na Radničkoj

Hanžeković u svojoj zbirci ima nekoliko stotina umjetnina, većinom hrvatske moderne, ali i neka djela suvremene hrvatske umjetnosti. I nekoliko stranih. I planove sa zbirkom za budućnost. Naime, dio svog radnog prostora na Radničkoj cesti namjerava pretvoriti u galerijski prostor (na oko 250 četvornih metara). Tamo će izložiti dio kolekcije čiji će postav često mijenjati. Hanžeković u svojoj zbirci, koju je manjim dijelom naslijedio, a većim sam sakupio, ima i prvu verziju “Kartaša” Miljenka Stančića, “Groblje u Kuni”, sliku koja je trenutačno na izložbi Celestina Medovića u Klovićevim dvorima, “Djevojku iz Cavtata” Vlahe Bukovca, zatim Bukovčev portret Račkog kao Krista, “Oblake” Ljube Babića (vidjeli smo ih na umjetnikovoj retrospektivi u Modernoj galeriji), prizor dvorišta Hebrangove ulice gdje je danas Moderna galerija, rad Nikole Mašića, te djela Vjekoslava Karasa, Josipa Račića...:

- Naučio sam tijekom godina sakupljanja umjetnina prepoznati vrijednost za budućnost. No, jedno je pravilo ostalo uvijek prvo: slika mi se mora svidjeti.

Izdvajamo