Zbirka Hanžeković fragmentarno je poznata likovnoj i široj javnosti. Njezino se ime pojavljuje redovito u kataloškim pregledima retrospektivnih izložbi umjetnika hrvatske moderne.
Marijan Hanžeković spada u onu grupu dragocjenih kolekcionara koji će rado načiniti ustupak, odvojiti vrijeme za razgledavanje djela, prilagoditi vrijednost slike osiguranju umjetnine da ne preopterećuje budžet izložbe.
No najvažnije od svega: posjeduje vrlo lijepe slike, od kojih neke zasigurno zaslužuju muzealizaciju. Kada se o Zbirci Hanžeković radi, to neće biti problem. Zbirka je tretirana muzejski.
Zanimljiva raznolikost i svestranost principa prikupljanja odaje sklonost vlasnika da se rukovodi svojim preferencijama prema određenom opusu ili tematskom sklopu, ali i da uvažava stručna mišljenja i predviđanja o uključivanju djela koja će tek postati ili imaju velike šanse biti djelom vrha domaće likovne produkcije.
Tradicija mecenatstva
O tome svjedoči i galerijska djelatnost na koju se proširila kolekcionarska strast sabiratelja Marijana Hanžekovića, koji je prije nekoliko godina, otvorivši galeriju Raga na Radničkoj cesti, odlučio dati priliku mladim, neafirmiranim umjetnicima. Sakupljanje, afirmacija te prijeko potrebna logistička podrška umjetnicima okarakterizirat će nastojanje vlasnika Zbirke koju predstavlja Umjetnički paviljon u godini 2016. kao rijetku pojavu mecenatstva u našoj sredini novijega doba. Ovdje dolazimo do ključnog razloga priređivanja izložaba privatnih kolekcija – dati značaj rijetkim privatnim inicijativama koje za rezultat imaju dobrobit umjetnosti.
Krsto Hegedušić: Srijeda (1957.)
Prikupljanje djela domaćih umjetnika rodoljubni je čin, ali i svjesni postupak izgradnje vlastitog identiteta. Potpomaganje razvoja umjetnosti bilo davanjem logističke potpore u vidu atelijera za rad, materijala ili čak poticaja narudžbom izložbe, a da ne govorimo o otkupima djela, širi je čin altruizma koji u današnje vrijeme zaslužuje svaki spomen.
O važnosti svega navedenog, u našoj likovnoj situaciji, postoji cijela tradicija argumenata. Nije li mlada hrvatska moderna započela upravo podrškom domaćeg plemstva i gospodarske elite novoosnovanom staleškom udruženju Društva hrvatskih umjetnika. Da nije bilo narudžbi obitelji: Vranyczany, Sollar, Crnadak, Alexander ili primjerice Arko, raskoš tadašnje umjetničke produkcije, na koju smo danas tako silno ponosni, bila bi znatno siromašnija. I to je jasno svakome tko je ikad osjetio ponos pred Medovićevim vrijesnim krajolicima, ili Bukovčevim portretima, Crnčićevim marinama ili Kovačevićevim vrbama uz Savu.
Vlaho Bukovac: Portret Jovanke Bravačić (1899.)
Narudžbe i mogućnost slike da nađe svoga vlasnika osnovni su poticaj pjevne dionice hrvatske moderne, svijest građana da umjesto importiranih stranih osrednjih umjetnika odgoje domaću generaciju vrhunskih imena što će svojim slikama proslaviti vlastitu domovinu, a time i ojačati identitet naručioca. I tako u krug!
Povijesni okvir
Odabir za izložbu “Remek-djela Zbirke Hanžeković” u Umjetničkom paviljonu (od 30. siječnja do 6. ožujka 2016.) prati liniju razvitka slikarstva hrvatske moderne od Nikole Mašića do umjetnika zagrebačke šarene škole preko münchenovaca i praške četvorice, do najvećih imena drugog i trećeg desetljeća poput Babića, Gecana, Trepšea, Mujadžića, Joba ili Vanke.
Vilko Gecan: Par u prirodi (1921.)
Izbor se također proteže u poslijeratne godine kroz remek-djela figurativnog slikarstva Hermana i Hegedušića. Kroz odabir djela profilirale su se tri tematske cjeline koje govore o preferencijama sabirača. To su aktovi, krajolici i figuralne kompozicije, a u manjem dijelu mrtve prirode i sakralne teme. Kad govorimo o aktovima u Zbirci Hanžeković, širok je raspon lijepih primjera.
Vladimir Becić: Gljive (1919.)
Tu su Bukovčevi i Auerovi aktovi, zatim aktovi Uzelca i Gecana, te posebno važan i rijedak akt Ivana Reina koji je izlagan na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938. godine. Vrijedna su cjelina aktovi Omera Mujadžića, nedavno objedinjeni u novoj monografiji Omera Mujadžića autora Frane Dulibića.
Mato Celestin Medović: Groblje u Kuni (1900.)
Meni najdraža tematska cjelina su krajolici zastupljeni većim dijelom autorima prve hrvatske moderne. Remek-djela Medovića (Groblje u Kuni, 1900.), Vidovića, Tišova, Crnčića kao i Ferde Kovačevića svjedoci su iznimne dionice hrvatskoga slikarstva u temi krajolika. Čempresi, vrbe uz Savu, sutonske marine Emanuela Vidovića te posebno lijep i do sad rijetko izlagan Tišovljev “Gajdaš iz Posavine”, uz brojne druge primjere, pričaju cjelovitu priču o razvoju pejzaža koja se nastavlja kroz djela Babića, Gecana, Trepšea i lijepih primjera Varlajeva magičnog realizma. “Oblaci” Ljube Babića, “Maslinik” i “Vrbnik” Vladimira Varlaja djela su koja bi bile poželjne akvizicije mnogih muzeja.
Obiteljska tradicija
Obitelj Hanžeković generacijama je njegovala veze s umjetnicima. Uz svoja javna djelovanja otac, dva djeda i pradjed Marijana Hanžekovića njegovali su kulturu življenja kroz i uz umjetnost. Iz obitelji po majčinoj strani potječe i Ivana Tomljenović Meller, hrvatska studentica na Bauhausu. Osim slikara Maksimilijana Vanke, s kojim je prijateljevao djed Marijan, obitelj Hanžeković je kroz tri generacije portretirao Omer Mujadžić. Umjetnik je bio blizak prijatelj obitelji koja mu je od rane mladosti bila mecenom.
Vilko Šeferov: Djevojčica (oko 1934.)
Zbirka Marijana Hanžekovića svojim djelima, koja žive unutar integralne cjeline, priča male istine te svjedoči malu antologiju hrvatskog slikarstva. Prikladan kontekst ciklusa Privatne zbirke u javnoj instituciji čini zbirku bar na kratko muzejskim inventarom, ali time i novim resursom za sva daljnja istraživanja o umjetnicima čija djela sadrži. Jer, ne samo djelo već i okolnosti njegova trajanja bitan su čimbenik cjelovite informacije. Bez kontinuirane prilike pokazivanja (uvida u inventare) privatnih zbirki taj će nam ključan segment o djelu, a što opet čini informacijsku cjelovitost naše povijesti umjetnosti, ostati nepovratno izgubljen.