Nedaleko naših položaja našli smo hrpu leševa, sasvim gnjilih i osušenih. Tako zaudaraju da se ne može u njihovu blizinu. To je bila sanitetska grupa s nosilima. Kako su otpremali ranjene, sve ih je zajedno snašla smrt; prekinuta tijela, prazna odijela, pootkidane glave, crne i upale. Poslije su ih u više navrata dolazili fotografirati. Vidi se da mjesecima tako leže, a nitko o njima ništa ne zna. Bogzna otkuda i tko su? Jedan je imao na ruci vjenčani prsten. Poslije ga više nije imao. U to vrijeme samo su naši ljudi znali za njih. Koji je od naših uzeo prsten?”, ovako je u svom dnevniku slikar Bogumil Car opisivao događaje na ratištu. Bogumil Car, umjetnik i oficir, mobiliziran je 1914. i tri je godine bio na frontama u Soči i Galiciji.
‘Mina dolazi’
Na ratištu je nastalo stotinu crteža i slika. Slika “Mina dolazi” prikaz je tamne sablasti koja lebdi na tamnom nebu, iznad uskomešalih tijela ljudi, a slika “Život u rojnoj pruzi”, koja je trenutačno na izložbi u Münchenu, vezanoj uz Prvi svjetski rat, prikazuje težak život vojnika ispod zemlje. No, u crtežima ima i mnogo humora; crtež “Rasprsnuće topa” prikaz je događaja koji opisuje u dnevniku, kada su vojnici sami izazvali eksploziju u cijevi topa, kako bi dokazali njegovu neispravnost i nemogućnost da se s takvim topovima ide u prednje linije. Crtež “Brigada u bijegu”, vojnici prikazani s leđa, daleko su od herojskih prizora s ratišta.
Za sada je najjaču izložbu vezanu uz temu priredio Hrvatski povijesni muzej, na čelu s kustosicom Marinom Bregovac Pisk, “Slike Velikog rata”. U ovom muzeju imaju najveći fundus vezan uz umjetnike iz ovog rata; naime, najveći ih je dio stigao u muzej (tada se zvao Narodni muzej) jer je 1919. postojao nalog vojnim vlastima da predaju umjetnine vezane uz stari režim. Na izložbi je mnogo više prizora iz svakodnevnice vojnika, i portreta, čak i pejzaža, nego što je prikaza krvavih bitaka; možda je to zbog načina na koje su stigle u muzej.
Umjetnine se čuvaju u depou muzeja, do njegova preseljenja, a veliki dio na ovoj ćemo izložbi prvi put imati prilike vidjeti. Među njima je i pastel Tomislava Krizmana, portret cara i kralja Karla I. uz prikaze Franje Josipa I, njegova nasljednika Franje Ferdinanda, Karla I i supruge mu Zite (kasnije s njim izgnane na Madeiru), te niz portreta visokih pukovnika vojske. Pa kad gledate sva ta lica, po njihovim će vam samouvjerenim izrazima biti jasno kako su tada bili iznimno važni, međutim povijest je na mnoge njih zaboravila (neke od njih su kustosi uspjeli imenovati prema ordenju). Među onima koje povijest pamti jest pukovnik Stjepan Babić, kojeg je portretirala i austrijska slikarica Marianne von Eschenburg, suosnivačica prvog feminističkog društva u Austriji; njezin potpis, otkriven pri restauraciji slika, također je jedno od otkrića izložbe. Čitav je niz naših poznatih umjetnika koji su portretirali generala Ivana Urlika te feldmaršala Svetozara Boroevića. Vojnik Stefan Barta portretirao je mnoge svoje kolege na ratištu, bio je samouk.
Rat i propaganda
Propaganda je, poznato je, u doba rata bila izuzetno važna, a grafička produkcija ogromna. Osnovni zadatak Odjela ratnog izvještavanja, unutar kojeg je djelovala i Umjetnička grupa, bilo je da utječe na tisak. Umjetnik je na ratištu boravio tri mjeseca, nakon čega bi se vratio kući; za svaki tjedan proveden na ratištu naslikao bi po jednu skicu za izlaganje, za svaki mjesec rada kod kuće jednu sliku.
Izložba se više treba promatrati u dokumentarnom kontekstu, a manje u umjetničkom; Camilo Righeti, primjerice, portretirao je odjeću vojnika pa s njegovih crteža možemo saznati kakva je bila ljetna odora pješaka njemačke vojske, a kakva bubnjara bosansko-hercegovačke pukovnije.
Oton Iveković: Grupa ranjenika
Naglasak izložbe na tri hrvatska slikara
Naglasak izložbe je na trojici hrvatskih slikara, ujedno i boraca. Uz Bogumila Cara, to su Oton Iveković i Oskar Artur Alexander. “Suvremeni ratni slikar zapravo bi se trebao zavući u rovove na prvoj crti, krenuti kao borac na neprijatelja”, smatrao je Oton Iveković koji je imao 45 godina kada je mobiliziran; četiri godine bio je na ratištima, na Soči, Galiciji i u Srbiji. Na izložbi njegovo je jedno od monumentalnijih platna, motiv je prijelaz tzv. Vražje divizije preko Drine, a dimenzije su 300 puta 270 cm. Posve je nepoznata Ivekovićeva karikatura iz 1914. koja prikazuje divlju svinju kako napada tri ženska lika; vjerojatno personifikacija Njemačke koja napada Francusku, Srbiju i Rusiju. Iveković, poznatiji po patetičnim domoljubnim prizorima, pokazan je u drukčijem svjetlu.
Crteži Oskara Artura Alexandera nastali su tijekom njegova boravka na ratištu; riječ je o portretima pilota ili prikazima borbi aviona u zraku, koje je bilježio dok bi bio u susjednom avionu. Otkupljeni su 2004. od njegovih nasljednika. On je bio potomak ugledne zagrebačke trgovačke obitelji, a iako je otac želio da bude kadet, odlučio je postati slikar te se uputio u Pariz, gdje je živio od milosti drugih, a družio se i s Emilom Zolom. Bio je na bojištima na Soči i Piavi. U Beču je 1937. imao veliku retrospektivu djela koja su nastala u Prvom svjetskom ratu: radovi se čuvaju u Vojnopovijesnom muzeju. Marina Bregovac Pisk pronašla je podatak kako se izložba svidjele i Goeringu, koji je Alexanderu napisao pohvalno pismo. Alexander se kasnije vratio s obitelji u Zagreb, no brzo se razočarao.