Dvije tapecirane stolice, lakirani stolić, nekakav goblen na zidu, mazarija neka, u onom baroknom kvazizlatnom okviru. Jedino s tim na zidu nešto nije u redu: nekakav zeleni pejzaž, ali ne podsjeća ni na šta poznato, nisu to pastirice, ni djevojka s lutnjom, kamoli “Dolazak Hrvata na more”… Na natpisu usred nazovi raskošnog okvira stoji “Put za Srebrenicu”. To je instalacija “Pejzaži” Darinke Pop-Mitić (1975. Beograd) kojom pokazuje kako je lak suživot građanskog društva i masovnih grobnica. Možda čak i neizbježan: ima li finog građanskog salona iza kojeg ne stoji neki uspješan rat, odakle su donesene ove stolice, otkud je stolić? I taj stan u kojem se nalaze, jeste li ga nasljedili od djeda i bake koji su ga oslobodili 1945? Ili 1991?
Aktualna tema
Dvadesetak umjetnika iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine okupile su beogradske kustosice Mia David i Zorana Đaković Minniti na izložbi “Put za Europu/Hoću govoriti o ratu” koja je do 26. rujna otvorena u Klovićevim dvorima. Tom se izložbom Klovićevi dvori pridružuju obilježavanju stote obljetnice Prvog svjetskog rata. Obljetnica u Hrvatskoj jedva da ima ikakav odjek, dok je po europskim metropolama iskorištena kao povod za stotine izložbi, kazališnih predstava i drugih događanja u kojima se tematizira stoljeće rata i stradanja, bilo kroz retrospektive stotinu godina starih djela bilo kroz radove suvremenih europskih umjetnika. I onih s naših područja, jer je teško izbjeći paralele s ratom devedesetih.
Prvi svjetski rat ne može biti aktualniji dok gledamo hoće li točno sto godina kasnije Ukrajina prerasti u treći svjetski rat. Ali tako je to u Beču i Berlinu, dok je u Zagrebu priča o ratu gotovo pa subverzivna, nešto što se smatra nepristojnim, suvišnim, neukusnim. “Zaista ne želim razgovarati o ratu”, piše ravnateljica Klovićevih dvora Marina Viculin u uvodnom tekstu u katalogu izložbe. “Ne zato što to ne bi bilo pristojno, nego zato jer je bilo dosta, zato jer smo već krenuli dalje”, tumači ravnateljica koja je omogućila Zagrepčanima da vide dio projekta koji je predstavljen izložbama u Beču, Subotici i Sarajevu a bit će i u Berlinu i New Yorku.
Rad s naslovnicama
Poruku Marine Viculin kao da su anticipirale bosanskohercegovačke umjetnice Lana Čmajčanin i Adeka Jušić videoradom u kojem ponavljaju “Ja nikada više neću pričati o ratu”. Cure jesu mlade, ali čim si određen tim bosanskim naglaskom, je li ikad moguće do kraja izaći iz zagrljaja rata i njegovih posljedica?. Jeza je osnovna reakcija na “Studiju za Aplauz” Ibre Hasanovića: umjetnik je ponovo izveo pljesak Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića s aplauzom Mitteranda, Kohla i Clintona na svečanom potpisivanju Daytonskog sporazuma u Parizu 14. prosinca 1995. On plješće i onda snimku pušta usporeno, dajući vremena gledatelju da se dobro zapita čemu se plješće. Budućem ratu?
Ivan Grubanov: Mrtve zastave
Iritantno je banalan rad Radoša Antonijevića “Križ, kavez i krevetac”, gdje je složio dječje krevetiće tako da djeluju poput onih u vojsci, sugerirajući da se djeca na Balkanu od vrtića treniraju za rat. Ili pak “Mrtve zastave” Ivana Grubanova (1976. Beograd) koji sa svojim oštećenim zastavama bivših socijalističkih republika ne ide dalje od one “tko nas bre zavadi”.
Ana Nedeljković i Nikola Majdak - kadar iz filma 'Rabbitland'
Odlično je što smo dobili priliku vidjeti "Osobno/Političko" Vladimira Miladinovića (1981. Beograd), dvanaest uokvirenih crteža crnim tušem na papiru. Miladinović je prekopirao upečatljive naslovnice srpskih novina, Politike, Borbe, Večernjih novosti i Politike ekspress iz 1991. i 1992., iz vremena najcrnje Miloševićeve propagande. Miladović je za to osvojio nagradu beogradskog Oktobarskog salona 2012.
Klimtov ‘Poljubac’ s balkanskom tematikom
Nemanja Cvijanović (1972. Rijeka) na izložbi je predstavljen velikim radom u kojem Gustavu Klimtu i njegovom “Poljupcu” suprotstavlja Balkan. U zagrljeni par s Klimtovog najslavnijeg djela, nastalog desetak godina pred kataklizmu u kojoj je nestala Austrougarska monarhija, uperio je pištolj mladić s crvenim fesom i košuljom s crven-bijeli-plavi obrubom.
Svi smo mi Gavrilo Princip? Sad će zapucati, a ni ne gleda ih. Kamoli da bi razmišljao o posljedicama. Od hrvatskih umjetnika tu je i Vlatka Horvat sa fotografijama službenih portreta Josipa Broza Tita (After Tito Tito - Poslije Tita Tito) koje je snimila u podzemnom kompleksu JNA u Konjicu. Svaka snimka je drugačija, jer se svjetlost mijenjala s obzirom na kut snimanja. Ovisno o kutu gledišta, Brozova uloga bit će nam drugačija, poručuje umjetnica.
No bitan je i kontekst: dio rada Vlatke Horvat iz Konjica postavljen je i na skupnoj izložbi u Rigi, glavnom gradu Latvije, ovogodišnje europske prijestolnice kulture.
Fotografija portreta Josipa Broza obješena je u jednoj od prostorija bivšeg mučilišta KGB-a, ruske tajne službe i tu je, bez obzira na rasvjetljenje, on najprije šef Udbe i Golog otoka.